Dan 09 / nedjelja

Na činjenicu da spavamo kraj granice nas je u ranim jutarnjim satima podsjetio rumunjski graničar u nekom fancy-ass terencu. Objasnili smo mu kako smo noć prije došli na granicu par sati ranije i kako na Ukrajinci nisu htjeli pustiti prije ponoći u državu, pa nas je pustio da u miru osušimo šator, spakiramo se i krenemo.

Da smo na svojevrsnom Divljem zapadu bješe nam jasno već na prilasku granici, gdje nas je frajerski obišao na dvostrukoj punoj crti nekakav mutnjikavi tip. Jedan od onih koje krasi dječje lice, a ispod njega očajnička potreba da ispadne hladnokrvnošću i razornošću ravan Andersu Behringu Breiviku kojemu je Musliman u metrou slučajno priljepio Diplom Is na majicu. Graničari nose maskirne odore i bordo beretke. Na prilasku ti se evidentira registracija na malom obrascu koji se pokazuje pri izlasku. Svi su, kako dolikuje, ozbiljni i hladni, a imaš osjećaj da ulaziš u Irak. Što nije loše, inače poštujem granice i zapravo nemam problem sa pretresom, dapače, navijam za temeljitu filtraciju smeća koje se skriva po prtljazi i tjelesnim otvorima.

U jednom trenutku me graničar pozvao da provjeri znam li kuda idem. Ispred mene je stajao monitor sa sučeljem softvera iz ranih osamdesetih i najljepšim natpisom koji sam ikad vidjela:

ЯМАХА

u rubrici “Lazina pila”. Awwww , iz nekog razloga mi je Я ili naopako R oduvijek bilo zanimljivo. Graničari i carinici su šetali oko motora, odmjeravali ga. Nakon što smo odgovorili negativno na pitanje o posjedovanju narkotika (nas dvoje? LOL, kod nas u stanu se ni miris kave ne može osjetiti!) ili ičega vrijednog carinjenja, ušli smo u Ukrajinu, odmah na autoput. Nažalost, nije fin i gladak kao naš, na većini puta nema ogradu po sredini kao većina autocesta kojima sam putovala, ali vodimo se logikom da selske ceste mogu biti samo gore. Nama je cilj što prije doći do Kijeva, podsjećam.

Prvo upada u oči veličina i širina ceste, tolike da kombajni sa hederima većeg radnog zahvata mogu uredno voziti bez da zapnu jedan za drugoga, no došli smo do konstatacije kako su ceste tolike zato jer mogu biti :). Očito si ih na neki način Ukrajinci mogu dozvoliti. Uz svaki tako šitok trak je po još jedan dodatni trak za poljoprivrednu mehanizaciju, koja obično ne samo da usporava kretanje kolone po cesti, nego i baca blato polja po trakovima. Zašto bi se mučili kraj toliko mjesta?

Ubrzo stajemo napuniti gorivom rezervoar, a ujedno i osvježiti se prvim sladoledom.

Cijena? Smiješna. Okus? Kupina. Tekstura? Divna kremasta. Mislim, probat ću ja i sojin i rižin sladoled, ali u mom srcu mjesta postoji samo za one bazirane na kravljem mlijeku

U oko upada i dominirajuće pravoslavlje u državi,

za one koji možda ne razumiju, ovo je 10 božjih zapovijedi. Igrom slučaja sam dijete propalog svećenika i partijanerice iz ateističke obitelji i neke stvari baš moram primijetiti. No, ujedno sam osoba koja u pol noći može izdeklamirati sve proroke redoslijedom kako dolaze u Bibliji pa nisam mjerilo

Ukrajinski, slavenski jezik srodan našem, ne djeluje kompliciran za naučiti. Predispozicija za brže učenje je poznavanje ćirilice, no kako sam ja plod kasnog ex-SFRJ sistema rodom iz Posavine, odrastao uz TV čija je antena nerijetko bolje hvatala kanale Republike Srpske nego domaće, toga problema nema. Bоди, молоко, xліб, магазин, комп’ютер… Najbitnije smo brzo pohvatali. Zbunio me malo готель, natpis koji je stajao na hotelu, no do kraja sam zaključila da je ćirilično г ili njihovo slovo h ili nešto između. Ispostavilo se da je ovo potonje jer postoji razlika između h i kh. Evo vam RBA i neimenovani dječji lik iz ekranizirane knjige

Prvi veći grad u koji smo zašli je bio Černivci. Dočekali su nas bijeda i sivilo pomiješani sa nekakvom vrlo šarenom i živopisnom feštom uz široku aveniju,

odakle je dopirao Alejandro. Našli smo internet cafe, našli bankomat, malo prozujali onime što smo mislili da je centar grada i oboje se zgrozili na ogromnu reklamu za goveđi jezik

koji spada u jedva par stvari koje ne bih probala ni za živu glavu. Kad smo kod hrane, ono što me dosta iznenadilo je deklariranje na skoro svakom proizvodu GMO-free

pa čak i na boci vode.

Moram spomenuti i najnapetiji dio dana. Ovako nisam bila na iglama otkad sam prvi put gledala Psiho što je bilo zbilja poodavno. Podsjećam, na autoputu smo. U jednom od brojnih navrata smo stali malo odmoriti usijane stražnjice i protegnuti noge. Odjednom je sa neke sekundarne ceste na autoput izašlo jato gusaka u naumu da prijeđu na drugu stranu. U etapama.

Gledajući kamione i aute u prolazu, osjetila sam grčeve u stomaku. Ono, pa neće ih valjda pokupiti? Jel ih dovoljno dobro vide? A onda je krenulo. Guske kreću preko ceste, kamiondžije koče,

guske se povlače, pa procijene da mogu opet prema naprijed, pa ja stojim zabezeknuto nadajući se da neće doći do krvoprolića, pa opet kreću pa se vraćaju nazad da ne budu pogažene. Na kraju treće etape se nalazilo neko siroče koje je šepajući pokušavalo stići svoju ekipu, no umalo ga je pogazio kamion.

Drama, drama, drama

Vozeći se, imate priliku uživati u pogledu na krasna polja. U periodu našeg dolaska su žitarice bile uglavnom u naprednoj zriobi i krasno je vidjeti valove klasova pod plavim nebom.

Znate li kako izgleda ukrajinska zastava :D?

Inače, ovo je bio najgori dan na putovanju. Kao što sam već rekla u najavi Ukrajine, nastojali smo doći do Kijeva, no napor prouzrokovan lošim cestama sa rupetinama, dubokim kolotrazima i vrućinom nije bio dovoljan.

Često smo stajali, u prosjeku svakih 45 minuta na 10-ak minuta, zbilja je bilo naporno voziti se. Doslovno smo se kupali u znoju, temperatura na cesti je sigurno prebacila četrdeset a pod kacigom sam kuhala. Kad god bismo stali, eksirali bi dosta vode. U jednom trenutku sam zbilja pukla jer smo se vozili satima i imala sam osjećaj da se nikako ne mičem sa mjesta. Grozan osjećaj. Ne želim ni razmišljati kako je bilo Laziću u kožnoj jakni a još manje kako bi meni bilo da sam išla u staroj jakni.

Unatoč planu o prebacivanju 600 km, oko 9 navečer smo iscrpljeni odustali od daljnje vožnje, računajući da do Kijeva imamo još dvjestotinjak kilometara. Našli smo motel kod Vinicaje, u smjeru Žitomira. Umorni & prljavi, jedva smo dočekali tuš i spavanac.

Total: 380 km.