Negdje krajem osnovne na HRT-u vrtio se Monoplus. Sumnjam da ga se sjeća itko mlađi od trideset godina u ovaj tren. Osim Hit depoa jedini je vrtio stranu glazbu i pogotovo sam ga često gledala ljeti. Nakon izlaska Division bell albuma Floydovaca uporno su peglali spot za pjesmu High hopes koji mi je i danas natprosječno dobar.

Svaki put se ponovno naježim kada krenu uvodni taktovi i kada Gilmour otpjeva: “In the world of magnets and miracles”.

Nedugo nakon nabavila sam cijeli album. Znam svaku pjesmu, perkusiju, stih, zvuke pratećih vokala… Sve. Poslušala sam ga nebrojeno puta i iako inače ne mogu smisliti Floyde, Division bell mi sjedi u top 5 najboljih albuma koje sam čula u životu. Pogotovo ga volim pustiti kao zvučnu pozadinu dok nešto konkretno radim ili osmišljavam kako nešto napraviti. Trenutno jako puno crtam i album se vrti do iznemoglosti.

Prije par dana naišla sam browsajući YT na reizdanje spota za pjesmu Marooned. Dobio je predivnu vizualnu dimenziju – pogledala sam ga 488 puta u međuvremenu, diveći se kadrovima Zemlje iz perspektive ISS-a, aurori iz svemira i kadrovima Pripjata.