Nuklearna elektrana Vladimira lljiča Lenjina u trenutku katastrofe u produkciji električne energije Ukrajine sudjelovala je sa 10%. Sastojala se od četiri reaktora. Prvi je u pogon stavljen 1974. godine a posljednji, ozloglašeni, 1983. godine. U trenutku nesreće je u planu bila izgradnja šestog reaktora, a peti je bio u završetku i trebao je ići u pogon krajem godine katastrofe.

26. travnja 1986. godine je sat vremena i 24 minute nakon ponoći došlo do taljenja jezgre u četvrtom reaktoru, nakon čega se u atmosferu podigla radioaktivna prašina koja je neminovno izazvala kontaminaciju područja i strahovite posljedice.

Zašto?

Zato što je tu noć nedovoljno stručno osoblje, koje je dotad radilo u elektranama pogonjenim fosilnim gorivima, u svoje ruke uzelo sigurnosni sustav nuklearne elektrane i odlučilo testirati rad reaktora u smanjenim sigurnosnim uvjetima.

 

Nastavak ove tragične priče pročitajte ovdje.

17.7.
srijeda

U povijesti manipulacije nuklearnom energijom dogodio se izvjesni broj događaja, katastrofa raznih intenziteta, manje ili više zapaženih, pa čak i zataškavanih. Prema efektu na okoliš, ljudsko zdravlje i egzistenciju klasirani su u 7 kategorija; od manjih incidenata s nikakvim ili zanemarivim utjecajem na okoliš do ozbiljnih katastrofa u kojima dolazi do ispuštanja značajnih količina radioaktivnog materijala, što posljedično utječe na zdravlje ljudi, biljaka i životinja.

U ovu potonju ubrajamo tri iznimno teške tragedije. Jedna je preklanjski incident u elektrani Fukushima, uzrokovan potresom i tsunamijem, druga je nevjerojatno neprepoznata tragedija u Kištimu a treća je simbol nuklearne katastrofe – černobilska.

Prije dvije godine pokušali smo zaći u Zonu uz pomoć kijevske agencije, no doslovno jedva par dana pred polazak na detaljno isplanirano i izorganizirano šesnaestodnevno putovanje, dobili smo informaciju kako je Ministarstvo za hitne intervencije potpuno zatvorilo Zonu za posjetitelje.

Nismo htjeli kvariti planove za takvo epsko putovanje a i ponadali smo se kako je zabrana pristupa samo privremena. Stoga smo ipak krenuli i proveli se epski odlično, unatoč činjenici da se vrata Zone tijekom našeg boravka nisu otvorila.

Dvije godine nakon prvog dolaska u Kijev i dvadeset sedam godina nakon same tragedije, krenuli smo ponovno putem prema izvorištu katastrofe, mitova, obmana i tragedije. Neke stvari moraju biti viđene i doživljene.

Dan kada smo krenuli prema Pripjatu bio je neobično lijep i topao. Vrlo sunčan i ugodan, stvoren za šetanje i istraživanje. Paradoksalno, čak i nešto što bi a priori trebalo biti krajnje tmurno i melankolično kao što je Pripjat, uspjelo se uklopiti u ovako divan dan. Iz sobe u hostelu koju smo dijelili s Amerikancem i dva Danca izašli smo u centar, doručkovali i otišli na dogovoreno mjesto za sastanak. Dočekala nas je hrpa ljudi ispred busa na čijem se ulazu vršila evidencija putnika, provjera putovnica i inog papiraja. Ubrzo sam razaznala jezike – oko nas se pričao finski, njemački, američki engleski, talijanski, danski, švedski… Velika većina putnika bili su dečki dobi oko 30 godina, ali se nekako na putovanju našlo i par žena. Tri. Ako ne računamo mene i vodičicu.

Krenuli smo oko 9 sati. Polazak busa popraćen je spotom nekakvog trećerazrednog nu-christian metala i vokalom koji je sve, samo ne kredibilitetan i nešminkerast.

Tijekom dva sata vožnje rutom koja se nije poklapala s onom koju smo mi napravili motorom prije dvije godine, sa DVD-a busa mogao se gledati poznati dokumentarac Battle of Chernobyl.

Predstavlja jedan od glavnih uradaka unutar ove tematike i vjerujem da ga je pogledao svatko i njegov brat zainteresiran za katastrofu. Pogledala sam ga prvi put otprilike prije 6-7 godina. Bio mi je jako zanimljiv jer je zaokružio cijelu priču na dobar način. Upravo zato sam ga pogledala još xy puta. Bacala sam pogled sa vremena na vrijeme tijekom vožnje na njega i u jednom trenutku uočila zanimljivu sitnicu koju do tada nisam primijetila. Sinkronizacija sovjetskih govornika je očajna. Pustite si dvadeset drugu minutu dokumentarca i slušajte kakav ruski-smetlari-iz-Sopranosa naglasak dadoše čovjeku i isforsiraše stereotip. Božesačuvaj.

Tijekom vožnje čitali smo pravila ponašanja u Zoni i potpisivali ugovor kojim se agencija ograđuje od odgovornosti za bilo kakve ekscese. Kad sam vidjela kako se putnici ponašaju i koliko ih je na trenutke teško držati pod kontrolom, ne čudi me.

IMG_5230

Kad je došao trenutak da potpišem dokument, bilo je to jednostavno nemoguće. Cesta pod nama bila je sva u rupama i moj potpis nije izgledao kao onaj koji ostavljam na dokumentima već kao poprilično uznemirujuć EKG. Prošli smo checkpoint Ditjatki i zašli u Zonu. Ubrzo smo prišli gradu Černobil. Radi boljeg razumijevanja, ako niste upućeni, proučite razliku između Černobila i Pripjata i primijetite kako se elektrana ne nalazi u Černobilu već Pripjatu.

Nakon kratkog izlaska iz busa i slikanja monumenta na ulazu u Černobil

IMG_5198

stali smo u dječji vrtić. Nalazi se skriven među zelenilom kao većina objekata koji su prije 27 godina imali funkciju i bili u službi čovjeka. Uvijek me nanovo oduševi priroda s namjerom da uzme nazad sebi ono što je njeno i bez posebnog truda pojede ono što je čovjek stvorio.

IMG_5265

IMG_0067IMG_5242IMG_5247IMG_5249IMG_5251IMG_5252IMG_5257IMG_5260IMG_5263Tijekom šetanja uokolo nisam nikako uspjela shvatiti zašto je dio ljudi došao neprikladno odjeven, unatoč preporuci na stranicama agencije koja vodi putnike u Zonu.

IMG_0058

Osim ovog bisera, vidjela sam i par dekoltea, kao i ženu u natikačama u kojima su hodale noge u frotirskim čarapama.

Iako je bilo dosta toplo, nastojala sam se zaštititi od prašine koliko je moguće. Stoga sam ponijela majicu sa kapuljačom koju sam po ulasku u zatvorene objekte stavljala na glavu. Gama zračenje ionako ne mogu zaustaviti, ali alfa i beta čestice su nešto lakše za hendlanje. Tajice – mila majka, nema nikakvog dizanja prašine pri koraku, koji sam ionako držala što lakšim, pazeći da ne diram baš ništa oko sebe i zapravo minimalno interferiram u okoliš.

IMG_0077

No, imala sam drugi problem.

Osjećala sam se kao lešinar. Onaj najgore vrste. Šetala sam u jatu istih takvih lešinara, tražila simboliku u predmetima koji su ležali uokolo razbacani po od vremena nagrizenom podu, slikala ih iz 55 kuteva, slušala bliceve kako tuku i čekala da se pojedini vlasnici istih odmaknu da mi ne kvare kadar.

IMG_5256

Ima nešto toliko promašeno i odvratno u tome. Iako sam na đir do elektrane u startu otišla s planom da ne diram i kući ne ponesem baš ništa, trenutak kada sam shvatila ovo gore napisano samo je podebljao odluku.

Ušli smo u grad i obavili kratko slikanje dok je vodičica pričala toliko poznatu priču po tko zna koji put.

IMG_5214

IMG_0038

IMG_0029

Produžili smo prema Pripjatu.

IMG_0160

Kada sam shvatila da je ispred mene slavni Četvrti Reaktor

IMG_5270

priljepila sam se za prozor i jedva čekala da izađemo van. Konačno! Slavni reaktor! Rijeka na slici je ona u kojoj plivaju slavni somovi od preko 250 cm. Rijeka Pripjat.

Polako smo prišli elektrani, bus se parkirao pred reaktorom. Izašli smo van i uživali u pogledu.

Ekipo, ovo je Četvrti Reaktor.

IMG_5303

Ovo je najbliže koliko smo mogli prići i na kratko, bez da ostane kakvih posljedica po zdravlje. Vodičica nas je poslikala pred kipom podignutim u čast svih onih koji su doprinijeli ublažavanju katastrofe.

IMG_5305

Ono što me najviše oduševilo jest novi sarkofag, poznat kao New Safe Confinement.

Impozantan je do koske – visok je 92 metra, unutrašnji promjer iznosi 245 metara i dug je 150 metara.

IMG_5290

Aktualno rješenje nastalo je u žurbi kad je bilo najkritičnije da bi se spriječilo curenje radijacije i zbog brzine nije odrađeno propisno. Postalo je vrlo brzo jasno kako je potrebno stvoriti trajnije rješenje. Krajnji cilj je stvaranje klizne konstrukcije u obliku luka koji leži na tračnicama i koji će po završetku biti pomaknut preko reaktora, udaljenog parsto metara. Ako sve bude odrađeno po planu, trajat će oko 100 godina, što je čisto solidno kupovanje vremena za nalazak bolje i naprednije ideje.

Krenuli smo prema centru Pripjata. Na putu do tamo stao je bus. Nakon prve pomisli da je u pitanju kvar, na konto čega su se svi krenuli hihotati spominjući Černobilske dnevnike, ispostavilo se da je na cestu pao komad stabla i blokirao put autobusu.

Na moje iznenađenje, vodičica nas je pozvala da izađemo iz busa s namjerom da prošetamo do centra.

IMG_5328 IMG_5332
IMG_0184  IMG_0196Negdje u tom šetanju čvaknula me za ruku radioaktivna komarica.

IMG_0190Nažalost, unlike Hulk, nije imala super-moći i nije preživjela dobri stari pljesak drugom rukom.

Ovo je centar.

IMG_5340

Točnije, glavni trg Pripjata. Frekventno mjesto na kojem su se susretali pripjaćani. Danas umjesto standardno ukrajinskog širokog bulevara možete vidjeti asfalt debelo nagrižen vegetacijom, par zgrada i kuće koje sramežljivo vire iz šumaraka nastalih nakon katastrofe.

Vodičica nas je odvela dalje, prema centralnim zgradama.

IMG_5341Uvela nas je u lokalnu trgovinu, supermarket. Poznat je po lopovima koji su nakon evakuacije pokrali sve živo i zapravo učinili sami sebi medvjeđu uslugu. Ono što su odnijeli bilo je visoko radioaktivno i kao takvo iznimno opasno.

IMG_5347 IMG_5348 IMG_5350 IMG_5356

Iako je u same zgrade zabranjen ulazak (godine su učinile svoje) zbog mogućnosti urušavanja, uvela nas je kroz sporedni ulaz u jednu zgradu u kojoj podovi bili zatrpani otpadom i propagandističkim plakatima.

IMG_5360

Podsjetila nas je kako komunizam nije volio religiju i kako je narod želio nekoga kome se može klanjati. Crkve su smijenili domovi kulture a bogove lokalni moćnici sa glasnim parolama koje je narod ionako želio čuti.

Produžili smo prema slavnom luna parku

IMG_5370 IMG_5371  IMG_5390

IMG_5411

i vrtuljku koji je poznat po tome što nikad nije pokrenut; taman ga je u tome spriječila najveća nuklearna tragedija u povijesti čovječanstva.

IMG_5407

IMG_5388

No…

Za oko mi je zapela bijela dječja cipelica.

IMG_5392

Ležala je pokraj ograde lunaparka i nikako mi se nije uklapala u scenografiju.

Vrištala mi je kako joj ovdje nije mjesto – evakuacija ljudi iz Pripjata nije obavljena u histeriji. Ljudi nisu morali strgavati djecu sa ljuljački i grčevito grabiti ih iz pješčanika, trčeći na jedan od brojnih buseva. Nuklearna tragedija nije bila požar. Ljudi jesu bili u žurbi, ne znajući od čega bježe. Ali… Ova cipelica nije pala djetetu sa noge kad se iz grada izlazilo. Osim što je izgledala dosta mladoliko, pogotovo u usporedbi sa brojnima viđenima prije nje, činila se, kao i dosta drugih predmeta, strateški plasirana. Plasirana točno onako da bi se prosječan posjetitelj sa fancy foto-opremom imao čemu posvetiti i tražiti nekakvu dubinu trenutka, koju će kasnije čuvati na tvrdim diskovima i kojom će se kasnije hvaliti prijateljima.

Vjerujem da brojni posjetitelji kradu razne predmete koji se mogu naći po Zoni. Isto tako vjerujem da i drugi predmeti moraju biti doneseni i plasirani na njihovo mjesto. Pogledajte još jednom fotografije vrtića i zamislite isti taj vrtić ali prazan, bez svih tih predmeta, bez dječjeg faktora. On tada predstavlja samo gole zidove – ovako je simbol prekinutog djetinjstva, uništenog zdravlja, patnje i ostatka motiva koji izazivaju sentiment. Prosječan “ekstremni turist” koji dolazi u Pripjat želi fotografije, motiv je kao takav visoko poželjan.

Nakon ručka u Černobilu

IMG_5451

ostavila sam ekipu za stolom i izašla solo van.

Tiho i u miru, željna malo tišine i prilike da poslikam lokalitet. Oko mene je bilo dosta napuštenih kuća, trgovinica koje izgledaju na istu šprancu


IMG_5487
IMG_5486

ali i groblje gradova i sela, lokacija koje su morale biti evakuirane.

IMG_5211

IMG_5476

IMG_5483

U kratkom roku povučeni su deseci tisuća ljudi iz svojih domova – bez puno objašnjenja morali su izaći iz svojih domova, ne znajući da se nikad neće vratiti.

Okupili smo se i krenuli nazad, prema Kijevu.

U autobusu nakon posljednjeg checkpointa jedna od djevojaka podignula je cipelicu sa poda ispod sjedala i spremila ju u torbu. Prije toga ju je očito bacila tamo, dok ne prođe kontrola. Nije mogla znati da kontrolori ne ulaze u autobus jer se pregled, koji uključuje prolazak kroz uređaj koji mjeri razine kontaminacije, kompletan odvija izvan busa. U razgovoru sa njom shvatila sam kako nema apsolutno nikakvog blagog pojma o samoj tragediji – došla je sa dečkom faktički usput na proputovanju Europom i zna samo da je tu bio “neki problem”. Ne znam što je time postigla upravo zato. Ono, da je fizičarka ili općenito prirodoslovka sklona nuklearnoj fizici i zna sve ikad o tragediji, još bih razumjela nekako. Nisam uspjela razumjeti zašto je to napravila. Ja istu tu cipelicu nikad ne bih uzela, niti išta njoj slično. Želim da sve stvari i predmeti ostanu tamo netaknuti i u miru. Tamo im je mjesto.

Total: 0 km.