Otpor, disciplina, remisija i gromada lijevanog željeza

Remisija?

Pisala sam tijekom prošle godine kako se već poduže družim s izvjesnim gospodinom poznatim kao Herr Crohn, upoznajem njegovu predivnu narav i tražim metode kako se nositi s njim. Prije mjesec i nešto saznala sam nakon MR kako sam uspješno zauzdala Crohna i ušla sam u stanje remisije, što je vrlo turbo preodličan ishod. Ovo je priličan šut prema naprijed jer je potvrda da sam uloženo vrijeme, dobru volju i znanje stručnjaka oko sebe iskoristila maksimalno.

Zanimljivo je koliko se osjećam energičnije i pod naponom, što je sušta suprotnost akutnom stanju kada ne bih imala snage ni ispuzati iz kreveta. Kod mene tada nisu u pitanju toliko grčevi, proljevi i ostatak, koliko se osjećam pospano, iscrpljeno i doslovno zgaženo. Stanje za prolupati.

Meni letargija, umor, depresivluk i inercija nisu prirodno stanje pa me dodatno šutnuo taj šok izloženosti stanju u kojem jedva trepćeš, a imaš posla preko glave i ne možeš si dozvoliti cviljenje. Remisija mi je bila motivacija sama po sebi, a do nje sam došla na sljedeći način…

… Veliki YES! ide za:

• čitanje, učenje i upoznavanje Crohna; svaki dan nabasam na novu informaciju koju proskeniram i odmjerim kritički i potom primijenim, a i vrlo rado pitam one koji razumiju materiju bolje nego ja (gastroenterolozi, radiolozi, internisti, nutricionisti) za savjet, mišljenje ili makar kakvu opservaciju koja će me usmjeriti dalje
• pričanje s oboljelima, mahom vrlo glagoljivima i voljnima podijeliti sve što su proživjeli
• ignoriranje svakog jorgovana koji mi dođe sa savjetom: “trebala bi prijeći na sirovu prehranu” (ne biste vjerovali koliko ljudi sirovnjaštvo smatra ultimativnim rješenjem za sve probavne probleme); tek ako sam baš jako dobre volje objašnjavam dotičnom zašto njegova ideja ne drži vodu u mom slučaju
• smanjenje unosa netopivih, teških vlakana (sirovi kupus, grahovi, slanutci, kukuruzi – ovo je bilo najteže jer su mi spomenute namirnice, vrhunski ironično, najdraže – nisam pojela valjda dva klipa kukuruza u godini dana)
• ako i želim nešto takvo supervlaknasto pojesti, razorim materiju blenderom – ne bi čovjek vjerovao kakvih sve krem juha postoji i koliko mogu biti prefine
• ljuto i začinjeno, naravno, s mjerom
• drastično smanjivanje unosa sirovog voća – prije sam znala dnevno stamaniti i preko 2 kg jabuka, krušaka, šljiva, marelica i inoga
• minimaliziran unos sirovih orašida – nastojim ih tostirati prije konzumacije
• pojačan unos kefira i fermentiranog povrća
• prikladnu i ciljanu suplementaciju

Što ne radim?

• ne slušam “dobronamjerne” i neuke o tome kako bih trebala primijeniti homeopatske preparate, energetska klistiranja, bioenergije i slično
• ne slušam bljuvotine protiv liječnika, farmaceuta i ostatka onih koji su (često) nepravedno optuženi da rade sustavne zločine protiv čovječanstva
• ne pratim nikakve prehrambene trendove, dijete i redukcije koje po srač portalima pišu priučeni wannabe znalci koji još uvijek nisu skopčali da se ne piše Chron i celijaklija i preporučuju ni manje ni više nego izjedanje ogromnih količina sirovog voća i povrća za upaljena crijeva
• ne jedem ono što mi smeta. Dec it.

U svakom slučaju, ulaganje bilo kakvog truda daje rezultate i lako motivira da se sa šugom ovih proporcija nastavim nositi. Kada i počnem ignorirati problem, otvorim folder sa sejvanim slikama kolostomije i uništenih stijenki crijeva i vrlo brzo evo me nazad u “traci”.

Rutina? Rutina -_-

Koliko god na prvi pogled zvučala naporno, disciplina je najbolja stvar koja mi se može dogoditi i u principu ju pozdravljam. Koliko god pokazivala otpor, kada osjetim koliko imam benefita od uređenog i sustavnog djelovanja, potpuno se prepustim i zbilja uživam u rezultatima.

Valjda sam zadnja osoba koja je nepokretna kao kuhani krumpir, cijeli sam život konstantno u pokretu i zbilja sam vježbala sve i svašta (minimum minimuma aktivnosti je barem sat vremena bicikliranja svaki dan), ali očito mi je nedostajalo nešto što je sjelo na svoje mjesto na dan kada sam opet krenula u teretanu. Nisam ne znam koliko debela, ali imam želju srediti se potpuno. Naravno, opet se javilo moje “picajzliranje” i na prvi pogled piljkavost za odabir teretane, ali neki kriteriji jednostavno moraju biti ispunjeni:

• ljudi često imaju “gledaju me” problem i sa zazorom ulaze na vježbanje jer strahuju da će netko trošiti vrijeme judgeajući ih – meni nije baš nikakav problem vježbati pred ljudima (TBH, IDGAF), ali ne podnosim gužve na spravama i čekanje da se oslobodi lat mašina (isto tako, ne volim da drugi stoje i čekaju da ja završim s korištenjem sprave)
• budim se rano i želim vježbati rano ujutro jer sam jutarnji ptić
• tada je energija u ful naponu (razmislite, koliko ima smisla vježbati na kraju dana i predvečer, nakon posla i svih obaveza koje nas dočekaju?)…
• …. a zalihe glikogena u organizmu leže na minimumu i pri opterećenju organizam odmah prelazi na trošenje lagera masnoće, čime se drastično povećava efikasnost treninga – na kraju dana prvo biste vježbanjem trošili energiju unešenu pomoću svakog zalogaja tijekom dana, ovako idete ravno u srž problema
• nimalo manje bitno, vježbam uvijek i isključivo na prazan stomak.

Nađoh teretanu koja radi 24 h/dan i tamo sam 6 dana u tjednu i to u 6:00. Ovo me u društvu učinilo luđakom i mazohistom, ali jako dobro funkcionira u praksi i djeluje. Isprva su me klale obaveze zbog kojih sam preskakivala treninge, ali u ovaj tren svaki dan u tjednu vježbam. I uživam. Bi li vjerovao itko da se dižem ful raspoloženo i nije mi baš nikakav problem, dapače?

Trening traje oko 60 min, od čega otpada 30 min na kardio i propisno zagrijavanje pomoću ergometra; ostatak su sprave i utezi s različitim razinama opterećenja. Nisam se nikad naviknula na treadmill, bicikle i orbitreke, uglavnom zbog nekakve čudne neergonomije (ako mi se trči, izjurim na nasip) i grozne neprirodnosti pokreta. Erg mi je sjeo kao budali šamar, odmah po kretanju ištekam mozak i pustim da me fluidnost pokreta nosi na imaginarnim valovima. Čak mislim da je bio i presudan za ovu kampanju vježbanja; dosad ga nisam koristila i baš mi se svidio. S prvim prostorom u kući kupujem svoj primjerak, sigurno.

Girja?

Osim u teretani, vježbam i kod kuće s divotom zvana girja (kettlebell), a ona je definitivno nešto što treba imati u kući. Čačkajući o njenoj povijesti našla sam kako koncepcija vježbanja s njom datira još od antičkih Grka, ali pravu je dimenziju dobila prije tristotinjak godina – girja izgleda nimalo ušminkano i više je nego očito kako potječe iz Rusije. Isprva je služila kao uteg za vaganje domaćih životinja i žitarica, a spontano se pretvorila u alat za vježbanje kada su ih muškarci zaduženi za vaganje počeli u igri i zezanciji dobacivati i izvoditi akrobacije s njom.

Vježbe s girjom sastoje se od dizanja, izbacivanja, rotiranja itd. tog sirovog komada lijevanog željeza pri čemu maksimalno sudjeluje core. Na prvi pogled izgleda jednostavno, da ne kažem bezvezno, ali svatko oko mene tko je probao vježbati s njom oduševio se. Klasična greška bila bi odabir startne mase – žene se obično podcijene i kupe lakše girje koje im ubrzo postanu prelagane (idealan start bilo bi 8 kg, girju od 4 kg možeš nositi malim prstom), dok se muški precijene pa kupe girje od 24+ kg, dok je realna potreba tek 16 kg.
Magično ime na internetima bilo bi Pavel Tsatsouline (Caculin), Bjelorus čije je ekspertno polje desissifying

Hrana?

Ne vjerujem u izgladnjivanje jer sam gurman a i znam da nema dugoročnog efekta. Preživjela sam i jednu rundu kaheksije i znam koliko je teško vratiti mišićnu masu nakon gubitka. OTOH, kemijanje šarenih i zdravih obroka, smišljanje kombinacija i obroka koji bi trebali podržati ovu priču zapravo za mene je čista uživancija.

Iako se grozim “clean eating” fraza (Nigella je super objasnila kakvu poruku šaljemo ovime) i oblaka bullshita koji obično obavija ovu logiku i ide ruku pod ruku s marketingom, meni ta koncepcija u startu odgovara i ne mučim se pretjerano jer ne moram korijenito promijeniti navike;

• jedem zanemarivo malo procesiranog, ne zato što se bojim “industrijske hrane” već jednostavno volim kuhati sama
• prehrana mi je bogata povrćem, biranim žitaricama i mahunarkama, kvalitetnim masnoćama i kombiniranjem nastojim pojesti “cijelo jelo”
• alkohol, kava, cigarete i narkotici ni inače nisu opcija
• ne ludujem za šećerom
• nemam naviku jesti presoljenu hranu i ne moram opsesivno kontrolirati unos soli
• meso mi jako odgovara i biram kvalitetne komade, jedino ne mogu priviknuti se na ribu (kopneni čovjek stays kopneni čovjek, očito).

Zapravo… Pazim da bude šareno i zanimljivo, bogato i hranjivo i ne bojim se ugljikohidrata niti opsesivno brojim kalorije.

Rezultati?

Prve rezultate, naravno, nije trebalo dugo čekati. Nakon nešto više od mjesec dana osjetila sam reakciju na vježbanje, otvrdnjavanje mišića listova, nadlaktica i leđa. Dobar znak, pomislih :). Cilj mi nije pasti na konfekcijski broj 34 niti bih ulagala trud i vrijeme u ideju da izgledam kao rahitični dvanaestogodišnji dečkić, jednostavno, ovakvim ranojutarnjim vježbanjem osjećam se odlično i puno energije, pa kud me to odvede.