Proljetno motovozikanje

S prvim zrakama sunca ove godine izjurili smo na motor. Otada smo koristili svaku moguću priliku da to i ponovimo. Za par minuta uspješno se dogovorimo kamo ćemo, obučemo moto-opremu i jednostavno krenemo van. Svaki put me obasja neki posebno dobar osjećaj kada priđem prikolici, uvalim se u naizgled sirovi i neudobni sic i stavim kacigu. Iako osjetim svaki kamen pod kotačem kada prijeđem preko njega, motor je dovoljno udoban da mi od toga nije ništa bitno – vožnja je nenormalan gušt.

Odzunzarili smo đireve po Slavoniji i vidjeli nešto Zagorja, a u zadnje vrijeme rado izjurimo na savski nasip u ZG. Tada obično dobijem svojih par minuta vožnje ovog šašavog motora koji se ponaša kao da ima svoju volju. Ne moram puno moljakati, Lazić čak ima i živaca i volje savjetovati kako voziti prikoličar. Kontrolirati motor, držeći volan, koliko god se odoka čini sitnicom, predstavlja priličan problem kada se spustiš s ceste na džombu a ni inače nisi baš previše vičan motorima. Uspjela sam razvući na vrlo bangavom terenu preko nekih 20 ( :cepamse: ) i mislila sam da će se okrenuti na stranu svaki put kad se nađem na neravnini na kojoj kotač pod prikolicom zatvara ikakav kut s tlom. Smrznem se jer imam dojam da će se Ural prekrenuti na mene. No, koliko god mi inače vožnje kada ja vozim nisu baš pretjerani ćef, u slučaju ovog motora rado skačem po kurbli, pokušavam bez paljenja špere držati nekakvu ravninu po neravnini a sve sa željom što bolje kontrole motora i vjerojatno ekšl vožnje jednog dana. Ovo je jedini motor koji sam dosad vidjela, a da ga želim voziti.

Što se više vozim, imam osjećaj kako je teže vratiti se na “staro”. Ja bih stalno nekamo išla. Konstantno komentiramo kako i kamo želimo putovati, razrađujemo ideje i sheme, teoretiziramo, čitamo putopise i radimo imaginarne putanje gledajući u karte. Ovi periodi između dva godišnja odmora postali su predugi, a nas guzice sve više svrbe i cvile za sjedalima na motoru. Avioni, vlakovi i busevi više nisu opcija, već samo nužda.