Nikako da se, makar u par crta, osvrnem na moderniziranu verziju Doyleovog Sherlocka. Pogledala sam ga u pol izrade norveškog putopisa a kako nisam htjela prekidati kontinuitet, morao je malo pričekati.

Seriju sam nabola slučajno, kad sam išla istražiti tko je profesor kemije sa ovog mema:

(klik za fulsajz).

Sherlocka glumi ultrazgodni Benedict Cumberbatch, oličenje bezobrazluka, duhovitosti, pomalo infantilne arogancije ali i natprosječne sposobnosti povezivanja sitnih puzzlica u šaroliku fotografiju.

Ležeran i neopterećen, istovremeno strahovito teatralan i vrlo flambojantan, kreativan i potpuno opušten u ulozi osebujnog detektiva, Cumberbatch uz pomoć predobrog Martina Freemana (obojicu ćemo gledati oko Božića, kad izađe Hobbit; Freeman glumi Bilba a Cumberbatch je dao svoj divni glas Smaugu) mudruje, debatira, glasno razmišlja, nadjebava se i podbada na takav način da ga je uistinu gušt gledati. Za razliku od Sherlocka iz knjige, smješten je u moderno doba. Vrlo rado i spretno koristi razne igračkice iz naše svakodnevice, a posebno mi se svidjelo kako su producenti u pogon stavili Sherlockovu stranicu Science of deduction, Watsonov blog sa zaglavljenim stat counterom, pa čak i blog laborantice i Twitter profil The Whip Hand, čija je vlasnica “the only woman who beat Sherlock Holmes”, jedna od protagonistica epizode Scandal in Belgravia koju treba pogledati, pogledati, pogledati. Sve je dobro napravljeno, od uvodne špice, preko ispisa njegovih razmišljanja do odličnih dijaloga. Ima samo jednu manu, ide 3 epizode godišnje, što znači da je sljedeća na raspolaganju tek na proljeće.

edit: Belgravia je izašla 1.1.2012., možda i treću sezonu zgotove u tom roku. Živo me zanima što nam je Gatiss smislio!