… ujedno i zadnji dan putovanja.

Upravo završavam putopis. Primjećujem kako se nakon vozikanja po južnoj Norveškoj sve manje trudim pisati. Sve više mi treba da se natjeram dokusuriti relativno dosadan komad puta. Nakon što odvezete Norvešku, sve izgleda blijedo i tužno :D: a pisanje o tome je mazanje rane solju.

Zadnju noć, uz jezero Halden, nisam baš najbolje spavala. Probudila sam se u pola 6, oteturala do kampovske kupaonice obaviti jutarnju higijenu i vratila se u šator. Ne pretjerano raspoložena.

Noć nije bila mirna. Negdje iza ponoći sam čula nekakvu ciku, buku i dreku na vrlo glasnom njemačkom, nakon čega je uslijedilo oštro kočenje i opće kokodakanje sljedećih 45 minuta. Netko tko još uvijek vjeruje da se može nositi sa alkoholom u krvi je nadobudno krenuo van iz kampa i sudario se sa nečim. Ne znam točno čime, niti me je zapravo briga. Užasno me živciralo urlikanje i jamranje; bilo je jasno čak i meni u šatoru koja ne vidim apsolutno ništa da je sve u redu, nema žrtava – čemu galama? Jedva sam zaspala.

Dodatno me na neki način ražalostilo i što moj godišnji iz snova prilazi kraju. Skoro smo kod kuće, već sutra sam na poslu, sa ekipom kojoj nosim lakrise iz Švedske. Lani sam donijela bombone kupljene u Kijevu, nekakve karamele, koje su me okusom podsjetile na bakine bombone.

Kad sam se htjela obuti prije polaska, ustanovila sam da nema jedne čizme. Pomno zvjerlaušenje oko šatora i u njemu, iako sam milijun posto sigurna da ne skidam obuću u šatoru, nije davalo rezultata – čizma je propala u crnu zemlju. Spazila sam ju kad sam izašla van i krenula od kampera do kampera – nečiji pas je naišao na komad tvrde kože sa hardkor debelim potplatom i u nekom trenutku u igri odšetao dalje.

Izašli smo na put kući.

Uživali smo u jutru u Tirolu. Bilo je relativno svježe i prohladno, kao kontrast onome što nas je čekalo kasnije.

Stali smo u Innsbrucku sa namjerom da pogledamo najstariji zapis hrvatskog grba. Malo smo se vrzmali, ali smo ga relativno brzo našli pod boltama.

Centar nas je oduševio, grad je jednostavno prelijep.

Nismo bili sami, na cesti je bio ogroman broj ljudi koji je išao na godišnje odmore ili se vraćao sa istih. Skrenuli smo na Italiju, duž Dolomita, planirajući presjeći onaj duguljasti zapadni dio Austrije i sa namjerom što skorijeg ulaska u Sloveniju.

Bilo je toliko vruće da mi se nije dalo gledati oko sebe a kamoli tražiti okom nešto za poslikati. Zagrlila sam fotoaparat i pokušala se distancirati makar mislima od paklene žege koja nas je ubijala na cesti.

Stali smo na ručak, želeći pojesti pizzu u Italiji, kao što smo pojeli hamburger u Hamburgu i kao što bismo pojeli sushi u Japanu.

Lošiju pizzu u životu nisam pojela, iako je usluga bila izvanredna. Lazić je pokušavao nokautirati nekakav calzone a ja sam nadobudno uzela nešto nalik pizzi sa morskim plodovima. Ne ponovilo se.

Nakon ponovnog ulaska u Austriju sam uživala u nešto hladnijem dijelu rute,

po gzilijunti put se pitala što nekoga tjera da nabavi pauna,

i ustanovila da imam crne rukavice na bijeloj koži :D:

Na granici Austrije sa Slovenijom nam je pukla guma na motoru, negdje oko 7 popodne. Sve smo skinuli sa motora da bi Lazić skinuo kotač

i obavio opravak.

Dok je Lazić radio a ja ga, po njegovoj molbi, slikala, kraj nas je uporno gore/dolje/lijevo/desno zujao nekakav lokalni kamikaza na Husabergu. U jednom trenutku je stao do nas, ne sa namjerom da pita može li pomoći kolegi motoristu, već može li posuditi goriva jer se do trenutak prije vozio na benzinskim parama.

Lazić mu odmah dotoči koju litru, koja je trebala poslužiti do najbliže benzinske, a lik se ubrzo vratio sa mrzlom vodom (po molbi) i Red Bullovima. Kako oboje nismo baš pretjerano into energetska pića, pokupili smo vodu a nabrijani Austrijanac je nakon kratke samohvale prozujao dalje.

Krpanje gume je omogućilo prelazak parsto kilometara. Nešto malo prije ponoći je guma opet pukla, samo što je sada rupetina bila tolika da se u nju mogla zatjerati noga.

Nakon što je Lazić ponovno zakrpao gumu, vozili smo 70-ak na sat posljednjih parsto kilometara, u strahu da guma opet ne pukne a u tom slučaju u ZG možda dođemo i sutra poslijepodne.

Slovenija je bila vrlo maglovita; bilo je očito da su dani sparni. To me vožnja u Posavini naučila – što su noć i jutro maglovitiji, dan će biti gori za podnošenje sparine.

Prilazili smo Zagrebu iz smjera Jankomir. Jedva sam čekala da uđem u stan.

Nizali su se poznati natpisi – ŠC Prečko, Vrbani, Osiguranje Sunce… Cesta je bila skoro potpuno prazna. Sišli smo na Držićevu i pred stan smo došli oko 2. Dočekao nas je Kumašin i mačka kojoj je trebalo pola sata da ubere tko smo :D:

*gg*

Total: 663 km.