Malo mi je zeznuto reći “seljačka torba”, “seljačka šminka” ili nešto stoto “seljačko” jer se osjećam kao da posprdno promatram selo. To mi nije cilj.

Volim selo, živjela sam u centru grada ali sam svaki slobodan dan provela kod mamine mame i ćaćinog ćaće. Najljepši događaji djetinjstva su mi se dogodili na selu i u prirodi i jednog dana ću sigurno živjeti na selu. Nema dvojbe. Imat ću sigurno čopor mačaka i makar jedno mikrosvinjče (sa apsolutnim embargom na proizvodnju kobasica).

No, ne libim se reći “Ae, vid seljančure!”. No, pritom ne mislim na seljanku sa sela, nego malograđansku kokoš koja kad se napirlita, misli da je dama.

“Seljačluka” ima više nego ikad a i moje strpljenje i tolerancija su probijeni =)