Botaničari smatraju kako šljiva (Prunus domestica) potječe iz područja Kavkaza i Male Azije, a njeni prvi preci u Srednjoj Europi datiraju od prije 2500 godina. Poznavali su je i stari Kelti i Teutonci dok su je po Europi pronosili Rimljani. Najkvalitetnije sorte nastale su u jugoistočnoj Europi odakle su se do 17. stoljeća proširile po ostatku kontinenta. Danas se šljiva uzgaja i u svim drugim dijelovima svijeta: Africi, zapadnoj Aziji i Indiji, sjevernoj i južnoj Americi i Australiji. Ipak, tek od nedavno, započela je proizvodnja ulja iz koštica šljive.

Glavni svjetski pokretači ove proizvodnje bili su Francuzi koji su razvili primjenu ovog ulja u gurmanske i kozmetičke svrhe. Ulje se dobiva hladnim prešanjem, bez naknadnog procesa rafinacije. Po svom sastavu masnih kiselina vrlo je slično repičinom ulju, ali je znatno stabilnije na oksidacijske promjene jer ne sadrži značajne količine omege-3. Dominiraju oleinska i esencijalna linolna (omega-6) masna kiselina uz vrlo mali postotak zasićenih masnih kiselina. Aroma mu je specifično voćna uz blagu notu badema. Bogato je vitaminima E skupine i fitosterolima.

Ulje koštica šljive dobro podnosi visoke temperature i može se koristiti kao alternativa uljima za prženje. Primjenjuje se kao dodatak raznim desertima, sladoledima, muffinima pa čak i čokoladnom mousseu ili pri pripremi palačinki. Umjerenim dodatkom u salate ili gotova jela može obrok obogatiti jednim nesvakidašnjim okusom koji je ujedno i zdrav i originalan. U kozmetici se koristi i kao bazno ulje i kao ulje za tretman kose i suhe kože. Odlično je kao sastojak sapuna, balzama za usne, kupki i krema za tijelo.