Istraživanje Željave planiram podugo. U društvu ekipe s foruma motori.hr Lazić je već obišao aerodrom prilično temeljito i u nekoliko navrata, a ja sam na Veliki petak 2010. godine samo zašla u objekt i izašla van, nakon što sam shvatila koliko je mrak superioran a mi naoružani samo jednom naglavnom lampicom.

zeljava2010Skoro je komično koliko je takva lampica beznačajna – ovakav mrak nisam dotad vidjela. Mrak je bio toliko kompaktan, neokaljan ikakvom svjetlošću i “gust” da je bio doslovno milimetar od mraka u agregatnom stanu materije koju bi se dalo rezati. Takav mrak nemate priliku vidjeti često, budite sigurni. Ako budete u prilici, priuštite si ga, čisto da shvatite koliko mrak može biti mrak.

Nedavno mi je opet palo na pamet kako bi se dalo konačno složiti mini-ekspediciju i odzujati u smjeru Bihaća. Promatrajući fotografije interijera dok je Željava bila u pogonu, mogu se nekako uživjeti u razmišljanja vojnika koji su u njoj obitavali i koji su prolazili kroz podzemne hodnike i piste. Bez pretjerivanja, za ono vrijeme nije bila daleko od SS Enterprisea. U trenu nastanka bila je vojno-tehnološki vrhunac našeg prostora – da biste shvatili što je Željava, koja je njena svrha, važnost, razlog odlaska do tamo i pisanja o njoj, zaronit ćemo na kratko u povijest bivše Jugoslavije, od planiranja i nastanka do stradavanja na spektakularan način.

phunU poslijeratnoj Jugoslaviji, zadojenoj avetima prošlosti, partizanstvom, AVNOJ-em, ZAVNOH-om i ostalim akronimima u kombinaciji s konstantnim strahom od belosvetskih agresora, nicali su vojni objekti koji su trebali održavati mir i ugodu u socijalističkoj federativnoj državi. Neki od njih su popularni i poznati nadaleko, a neki graniče sa mitologijom u kombinaciji sa spomenutom paranojom. Did mi je pričao o artiljeriji ukopanoj u morske stijene, mnogobrojnim bazama s moćnim radarima i aerodromima ukopanima u planine. Avion bi sletio na pistu, ušao u planinu a za njim bi se zatvorila “vrata”. Jedan od tih aerodroma je Željava, najveća vojna aviobaza u Jugoslaviji i ovom dijelu Europe. Projekt dizajniranja i izgradnje koštao je Jugoslaviju oko 6 milijardi dolara, faktor koji brojni zamjeraju i tumače kao megalomanski projekt bez svrhe, neprijeporno nepotrebni trošak koji je mogao biti preusmjeren u pragmatičnije ideje.

Razmatranje ideje i gradnje i sama gradnja podzemnog aerodroma Željava poznatog kao i Objekat 505 ili Klek počele su 1954. godine razaranjem unutrašnjosti Plješivice dinamitom, nakon što se Tito usprotivio Staljinu i njegovom planu da Jugoslavija sociopolitički bude jugozapadni sovjetski sokak. Neki izvori rado će reći i kako je Jugoslavija, taktična plesačica između Istoka i Zapada, nacrte i samu ideju dobila izravno od NATO-a. Ne bi me puno šokiralo da je tako.

Zadatak odabira lokacije i na koncu stupnja studioznosti u izradi bio je od velike važnosti, a samim time i natprosječno zahtjevan. Odluka je pala na pozicioniranje objekta 15-ak kilometara od Bihaća, u podnožje planine Plješivica, čiji vrh Gola leži na 1657 metara nmv. Objekt je trebalo smjestiti u cca sredinu bivše ex Yu da bi što dulje mogao biti što efikasnije obranjen ako do sukoba dođe, ali je trebalo uzeti u obzir i što veću udaljenost od glavnih gradova, gdje se nalazila većina stanovništva u republikama. Trebao je poslužiti kao strateško-logističko-obrambeni punkt, sposoban na zavidnoj sigurnosnoj i komfornoj razini držati nekoliko eskadrila lovačkih zrakoplova, vojne pilote, mehaničare, liječnike i prateći rokenrol – od teretane i prostorije za ping-pong do meteorološke stanice i prostorija u kojima bi kompletna posada opstala 30 dana u potpunoj neovisnosti od okolnog svijeta, čak i u uvjetima nuklearnog rata. Ujedno, izvedba je trebala biti toliko kvalitetna da su objekti trebali imati mogućnost služenja vojsci bez dodatnih preinaka tijekom duljeg vremenskog perioda. Dakle, Željava je smišljena da traje, zahvaljujući glavnim mastermajndima iza cijele izvedbe – Vladimiru Smirnovu i Ljubi Kodelji, uz pomoć Dragomira Sobotke. Cilj je bio kreacija analoga NORAD-a, sposobnog podnijeti nuklearni udarac jednak onome koji je primio Nagasaki (20 KT ekvivalent).

1968. gradnja je privedena kraju. Završetku je kumovalo Praško proljeće (čitaj: SSSR invadirao ČSSR) i vrh Jugoslavije želio se pripremiti na mogući čupavi scenarij. Gotova Željava sadržavala je 3500 metara podzemnih hodnika kroz koje su neometano mogli prolaziti MiG-21 zrakoplovi i na koje su se nadovezivale prostorije s brojnim namjenama.  Objekt se sastojao od tri galerije za smještaj 58 aviona međusobno su bile povezane u obliku slova M s produženim srednjim krakom u kojem je bila smještena mehaničarska radionica za opravak zrakoplova, kao i cijeli niz funkcionalnih prostorija – kompresijska komora, komunikacijska baza, komanda, skladišta kerozina povezana 10-kilometarskim zaštićenim cjevovodima s vojnim skladištem kraj Bihaća, kantina za 1000 ljudi… Osim prostorijama s vojnim svrhama, Željava je bila poduprta raznim civilnim namjenskim objektima – u njoj se nalazio kompleks spavaonica, ambulanta, dvorana za ping pong, teretana i slično. Temperatura unutar objekta bila je fiksirana na ugodnih 18 stupnjeva. Izvana su bile vidljive samo vojarna u blizini (=kasarna, logistika) i 5 pista – tri poletne i dvije poletno-sletne. Svaka pista završavala je ulazom koji je štitio unutrašnjost masivnim vratima od armiranog betona, mase od oko 100 tona i dimenzija 1 m debljine, 21 m visine i 9 metara široka. U unutrašnjosti, sustavno su bila raspoređena čak pedesetšestora slična vrata. Sve pristupne točke bile su, logično, strogo nadzirane. Na vrhu Gola ležali su visokofunkcionalni radarski sustav i meteorološka postaja. Radari S-613 imali su domet od preko 500 km i nadgledali su širok komad Balkana.

Zanimljivo, Objekt-505 nikad nije doživio potpuno iskorištenje. Nakon mirnodopskog perioda, došao je Domovinski rat u kojem je aerodrom razoren. Uništen 16.5.1992. godine u pet sati i 30 minuta korištenjem 50 tona eksploziva. U taj je trenutak u njemu obitavala JNA koja nije željela omogućiti ijednoj od strana korištenje ovako dobro osmišljenog vojnog punkta i radarskog postrojenja i procijenila je kako je uništenje bez mogućnosti opravka jedina opcija. Piste su minirane sustavno, na točkama predviđenim još pri dizajniranju i osmišljavanju, na svakih 50-100 metara. Vanjske je objekte pojelo vrijeme u društvu vegetacije, a unutrašnjost, rudnik sekundarnih sirovina, nije dugo čekala da bude popljačkana i bude pokupljeno sve ono što je uspjelo preživjeti požar čiji se dim dizao i 6 mjeseci nakon eksplozije iz objekta. Kada se vojska povlačila, ostavila je mnogobrojne mine i eksplozivne napravice za koje se nadam kako neću imati priliku upoznavati.

Podzemni dio potpuno je prohodan, doduše, u njemu vlada apsolutni mrak, ali problem predstavljaju toksični i radioaktivni spojevi, posebno zastupljeni u tunelu koji se nadovezuje na pistu broj 1. Radi se o polikloriranom bifenilu i radioizotopima americija-241 koji su se raširili po tunelu nakon uništenja detektora dima i koji u prekomjernoj količini u organizmu mogu napraviti prilične komplikacije. Naš prolazak ne predstavlja problem, ali kada bi se netko naselio u objektu i skvotao prostor dulje vremena, ne bi dobro završio.

Današnji post, posvećen šalabazu prema Željavi i s kojeg smo se sinoć vratili u kuću, počet ću pjesmom.

Jump in the cockpit and start up the engines
Remove all the wheelblocks there’s no time to waste
Gathering speed as we head down the runway
Gotta get airborne before it’s too late.

Na put smo krenuli u pola 8 ujutro, želeći koliko je moguće iskoristiti ovaj nalet toplih i sunčanih dana. O lijepom danu, divnom vremenu, stajanju u Rastokama koje izgledaju poslovično savršeno i kao iz kakve bajke neću dugo, već startam odmah s ključnim – dolaskom u Ličko Petrovo Selo, naselje nadomak podzemnog aerodroma. Od našeg stana do Željave nalazi se 142 km ceste koje smo preletjeli za otprilike 3 sata.

IMG_6062

Prilazeći Željavi i promatrajući koliko je put do postrojenja obrastao zelenilom

IMG_6077 IMG_6084

opet sam osjetila onaj osjećaj zadovoljstva što sam u okružju koje proždire vegetacija jer se čovjek povukao. Već sam pisala o gradovima-duhovima i odlasku u Pripjat, kao i tihom divljenju onom miru i tišini.

Vrlo brzo izašli smo kroz raslinje na avio-pistu, točnije, raskrižje nekoliko njih,

IMG_6086i skrenuli prema vrlo specifičnoj i prepoznatoj pisti broj 2, s ulazom u obliku aviona.

IMG_6096Nikakva vozila pistom ne mogu ući u kompleks jer je ulaz zaštićen barijerom od pijeska i šljunka. Parkirali smo motor, kratko smo stali, objedovali i izvadili opremu bez koje ulazak u Željavu ne bi bio pametan / preporučiv / moguć. To su: dvije naglavne lampice, dvije ručne velike baterijske svjetiljke, dvije maske za lice, tlocrt kompleksa, boja u spreju drečavo ružičaste boje i rezervni setovi baterija za fotoaparat i lampe. U onaj mrak bez lampi nema smisla zalaziti. Maske za lice trebale su spriječiti slobodne udisaje vlažnog zraka s zaostalim toksinima i radioaktivne čestice. Kartu sam nacrtala koristeći nekoliko izvora prije godinu dana i koja nas je trebala navigirati kroz hodnike do dublje smještenih prostorija. Sprej je poslužio kao moderni analog mrvicama kruha koje su ostavljali Ivica i Marica da bi znali kojim putem treba ići nazad kući – plan je bio ostavljati strelice po zidovima i koje bi u momentima moguće dvojbe brzo razjasnile dilemu idemo li u pravom smjeru.

Nakon ključanja motora i posljednje provjere je li sve na broju, kao i posljednjeg smiješka na suncu,

IMG_6104ušli smo u kompleks.

IMG_6109IMG_6116

Atmosfera u Željavi je posebna. Dominira osjećaj da ovdje ne bi trebali biti. Nisam osjećala strah, bilo mi je sasvim jasno kako smo cijelo vrijeme bili potpuno sami. Više sam se “bojala” trenutka kada bih u toj mračini spazila drugu lampu kako ide prema nama.

Mislim da bi bilo najbitnije objasniti razinu mraka, za početak. Na ulazu je moguće jasno vidjeti suputnika zbog danjeg svjetla, logično, koje dopire izvana. Iza prvog ugla dnevnu svjetlost proždire mrak u kojem nakon gašenja lampi pred očima ne vidite baš ništa. U tom mraku nije moguće hodati niti snalaziti se. Fotografirali smo tako da bismo lampom osvjetlili objekt, da bi izoštravanje moglo biti moguće. Osvjetljavanje udaljenijih objekata blicem nije bilo moguće.

Temperatura je vrlo ugodna, broji cca 20-ak stupnjeva. Isto tako, imam osjećaj kako je u dubini kompleksa temperatura identična u siječnju i srpnju.

Vlažnost zraka je ogromna. Na koži lica konstantno sam osjetila rosu. Hodajući hodnicima, imala sam dojam da imam šalicu vode na oba oka. Kada sam izašla iz Željave, vidjela sam u retrovizoru kako su mi trepavice otežane zbog brojnih kapljica rose.

Pod kompleksa je vlažan ali ne i pretjerano slizak; stvorio se na površini tanki sloj blata, mješavine prašine nastale pri eksplozijama i vlage u zraku. No, nema lokvi, pogotovo ne dubokih, u kojima je tijekom vremena mogla stagnirati vlaga i kreirati bazene.

IMG_6257

Iz poda strše brojni komadi metala i betona, metalne konstrukcije i fragmenti struktura kompleksa.

IMG_6117IMG_6148

IMG_6133IMG_6135IMG_6121

Svako malo nailazili smo na duboke rupe koje su ogoljivale cjevovode pod pistama.

IMG_6136Isto tako, iz stropova mjestimično vise gromade betona na armaturama.

IMG_6169 IMG_6171

Zbog svega navedenog, hodali smo kroz kompleks polagano, nježnim korakom, osvjetljujući svaku točku na koju trebamo stati. Minimalno smo interferirali u okoliš. Nismo ništa pomicali, niti rukama uopće dodirivali. Nismo si htjeli dozvoliti padove niti moguće posjekotine. Ovdje ne želim pokupiti ništa osim impresija atmosferom.

Betonska sto-tonska vrata razorena su prije 22 godine. Na njihovim mjestima nalaze se krhotine betona iz kojih strši metalna armatura. Ponegdje su očuvani i vidljivi mehanizmi koji su omogućivali pomicanje vrata u prethodno osmišljene hodnike.

IMG_6122

 

IMG_6165 IMG_6163 IMG_6124  IMG_6164

Raspored prostorija i hodnika nije zakučast niti labirintast. Dapače, iznenađujuće je jednostavan. Kretanjem u nekom od smjerova jednostavno morate izaći van iz kompleksa. Kada uđete dublje, među prostorije za objed, ambulantu i slično, postaje mrvicu kompliciranije i upravo zato sprej je bio apsolutno koristan.

IMG_6145

Smeće je poseban faktor. Unutrašnjost je puna plastičnih boca, uglavnom od tekućih jogurta ( :stakazes: ), piva, pa čak i vina. Ne razumijem zašto bi netko ovdje htio piti. U potpunom mraku u kojem u slučaju bilo kakvog kvara lampe zadnje što želim jest upotpunjenje osjećaja dezorijentacije. Drugo, bitnije, u ovakvim objektima bilo kakvo pijenje ili jedenje nije nikako preporučljivo. Unošenjem u usta komada hrane na koje mogu pasti opasne čestice iz atmosfere kontaminacija raste a vjerojatnost da ćeš pokupiti nešto neželjeno u sebe, pogotovo.

Na moju žalost, dolazimo 22 godine kasnije, kada unutra više nema ničega, osim krša, smeća i inog sadržaja nastalog oštećenjem zdanja. Pojedini prolazi i prostorije potpuno su zakrčeni, a neki i neprohodni.

IMG_6132 IMG_6131

Između ostalog, naišli smo i na kamiončić. Lazić kaže kako pri njegovom zadnjem ulasku nije ovako stradao. Ja još uvijek ne razumijem um koji ide paliti vozilo i inače, da ne pričam o paljenju u ovakvom prostoru.

IMG_6162U jedan tren izašli smo kroz pistu koja je vidno vegetacijom zaraslija od očito popularne dvojke i naišli na metalne barijere i “kiosk” koji smo protumačili kao onaj pogranične prirode. Kako nam se nije dalo sretati ikoga, objašnjavati tko smo i koliko bizarno benigne namjere imamo za boravak ovdje, okrenuli smo se na peti i vratili se nazad kroz pistu u mrak.

IMG_6182  IMG_6181 IMG_6183 IMG_6176IMG_6188

Nisam uzela niti dotaknula baš ništa, ako zanemarimo korak po tlu. Dovoljno mi je bilo ostaviti trag na jednom od cjevovoda, govoreći SVART je bio ovdje.

IMG_6230

Karta se ispostavila kao neispravna, nije baš pratila raspored prostorija. Stoga smo odustali od nje i kretali se autonomno kroz kompleks.

Nailazili smo u dubini na prostorije s posebnim namjenama, procjenjujući svrhu na temelju tragova. Evo nekih od njih.

IMG_6250 IMG_6243 IMG_6242 IMG_6260 IMG_6239 IMG_6259 IMG_6254 IMG_6233 IMG_6212 IMG_6208

Danje je svjetlo najavljivalo izlaz. Na jedan način koji ne znam objasniti, bilo je mi je žao što moramo van.

IMG_6283

IMG_6288 IMG_6290Izašli sam, skinula sa sebe sav višak odjeće. Vani nas je dočekalo vrlo jako sunce.

Pretpostavljala sam kako je unutrašnjost mogla tijekom vremena postati sklonište za razne životinje, no, osim par golubova koji su sjedili na metalnim šipkama koje su stršale iz svoda i koji su  jedini osim nas proizvodili buku, nisam spazila ništa.

Naišla sam na izlazu na puža kakvog nisam vidjela; vrsta Arion ater, puž beskućnik u Gorgoroth verziji.

IMG_6292

Do jučer sam viđala isključivo rufuse, crvene verzije, štetnike na poljoprivrednom bilju. Crni mi je bio potpuno nepoznat.

Odlučila sam se provozati motor po pisti. Pomislila sam, koja čast, vozim motor avio-pistom :). Dok je Lazić sjedio u prikolici i snimao svoju waifu kako probija zvučni zid, ja sam uživala držeći tu ludu rusku mašinu pod kontrolom.

IMG_6313U ovaj tren nastala je fotografija piste prema brdu. Pogledajte kakav je pogled imao pilot MiG-a kada je prilazio Željavi.

IMG_6332Napustili smo Željavu i krenuli prema vrhu Gola na brdu Plješevica da bismo došli do radarskog postrojenja, zbog kojeg smo morali obići brdo na drugu stranu i to najgorim mogućim makadamom koji sam vidjela. Radi se o stijenama krša koje vire iz drobljenog stijenja i ubijaju u vožnji, pogotovo osobu u prikolici.

IMG_6427 IMG_6431 IMG_6439 IMG_6397 IMG_6418Na vrhu nas je dočekao snijeg uz zdanje u rasulu.

IMG_6501

 

IMG_6508 IMG_6514 IMG_6503  IMG_6488 IMG_6463 IMG_6485Pomislih koliko je lokacija savršena i kako bi bilo lijepo ovdje živjeti. Pogled na prirodu, gradove i sela oko brda predivan je.

Budući da smo ubrzo dobili društvo i nije nam se ulazilo u hodnike, krenuli smo nazad, s ciljem odlaska u Bihać na ćevape u restoranu uz Unu. Spuštanje makadamom trajalo je preko sat vremena, tijekom kojih smo dodatno ogladnili i priredili stomake za klopu. Nakon jela sjeli smo na motor i preko Kladuše završili u Hrvatskoj. U stan smo ušli u 5 do 12, jako zadovoljni odrađenim danom.