Dan #2. | Izlazak iz Atene na put po Grčkoj

Prljavština i smeće

Prvo što mi je zapelo za oko u Grčkoj bila je neočekivana disproporcija između onoga što sam očekivala da će biti (čisto, uredno, “na visini”, onako – u skladu s enormnim značajem na svjetskoj karti) i onoga što sam dočekala (prljavo, smeće na ulicama, smeće uz cestu, opća zapuštenost države duž preko 2 000 km ceste). Pogotovo jer se radi o izuzetno turistički promoviranoj destinaciji i nitko, valjda, ne bi zvao turiste u svinjac.

Kako vidim, nisam jedina, dosta je ljudi ostavilo trag na internetu na ovu temu. Ovaj se antifenomen objašnjava kombinacijom loše strukture grada (građen je za magareće zaprege, a s godinama je postao krcat automobilima), izuzetno neučinkovite organizacije prijevoza smeća, činjenice da su Grci po defaultu neuredni i gen za urednost potpuno im je zakržljao i – nimalo manje bitno – nemaju ni najmanji interes držati se pravila. Za potpuni dojam uzmite u obzir da se radi o metropoli teškoj oko 4 milijuna ljudi, koja se kao i Zagreb, dodatno popunila ljudima iz provincijskih dijelova i koja se u ljetnom periodu potpuno osuši i dodatno zaprašnjavi. Rezultat je prilično očita generalna zapuštenost države. Kada hodate gradom, tj. gradovima, nemojte se puno čuditi najlonskim vrećicama, plastičnim čašama, slamkama i raznom smeću.

Izlazak iz atenskoga kaosa

Rentani auto trebalo je pokupiti ujutro u 9. Tvrtka koja ih renta smještena je nedaleko od Airbnb stana u kojemu smo spavali, tako da smo, nakon što smo izmazili micu, krenuli na cestu.

Ovo je trebalo biti izvedeno u subotu ujutro, što nas je oboje zgrozilo, jer smo vidjeli kakvi su Grci vozači. Rusi se meni čine normalniji od Grka, iako Lazić veli da nisu – kao – Rusi su vozači tankih živaca, dok su Grci propisno ludi, ali smireniji. Iako postoji kaos (ne samo da postoji već je očito idealan naziv za tu prometnu gungulu upravo kaos), svi se nekako harmonično ponašaju u njemu i cijela stvar zapravo uredno fercera u praksi. Kaže, upside down u odnosu na Norvešku.

Korintska bura

Prva postaja na clockwise ruti bila je Korint. Udaljen je osamdesetak kilometara od grčke metropole i predstavlja ulaz na Peloponez, povijesni poluotok. Korint je i dom kanala koji Peloponez, tehnički, čini otokom. Dug je oko 6 km, a širok 20 metara. Iako je iskopan s vitalnim ciljem, da bi omogućio promet između Egejskoga od Mediteranskoga mora, danas je beznačajan jer jednostavno premalen i preplitak za promet brodovima. Iako smo preko kanala prošli, nismo mu davali previše pažnje jer smo u Korint ušli kada je grad počela derati bura, pa smo u maniri najgorih kontinentalaca nikad naviklih na taj vjetar produžili na souvlaki i horiatiki.

Horiatiki i spanakopita

Grci su poznati gurmani, mediteranskoga podtipa. Maslinovo ulje, masline, razni začini, hrpa povrća, malen udio crvenoga mesa u prehrani opće populacije i fokus na ribi i piletini čine grčku kuhinju prilično poželjnom u svakodnevici, a pomaže i činjenica da su jela prilično ukusna.

Horiatiki aka grčka salata sastoji se od oveće hrpe povrća narezanoga na štapiće, a servira se obilno začinjena maslinovim uljem i komadom feta sira. Za moje prohtjeve wayyy prevelikim komadom, ali, when in Greece…

Spanakopita je burek sa špinatom. Jednostavan i vrlo popularan za prigristi, meni vrlo neugodnoga okusa, najviše zbog nekakve čudne kiselosti i gorčine iako rado jedem zeljanica-style slane štrudle. Krivim previše češnjaka u kombinaciji.

Prema šumama i brdima

Nabasali smo na selo u brdima koje je djelovalo svakako, samo ne krcato ljudima i puno života. Očito je ljeti špica, dok u jesen prođe tek pokoji auto. Budući da je bila sezona kestenja, a i to kestenje bilo je stvarno ogromno, morali smo potražiti bilo kakav otvoreni lokal koji bi ih prodavao. Nismo imali sreće, kao ni tave da ih sami ispečemo negdje uz cestu, u maniri hoch beskućnika. Nvm, evo sela.

Boje jeseni u brdskom kraju

Ovo je selo bilo svojevrsni ulazak u planinsku regiju. Vele da je 80% Grčke pokriveno planinama, što je prilično impresivno. Brdovitost nije onako spektakularno norveška, kada se osvrneš oko sebe i vidiš brdski lanac iza kojega izviruju brojni lanci pod snijegom u svako doba godine, nego se voziš brežuljkastim krajem pokrivenim listopadnom šumom koja je u svoj svojoj sili zasjala jesenskim bojama početkom studenog. Uopće nismo prethodno razmišljali o tome! Došli smo u savršeni tren, bilo je očito. I još smo se trudili ne držati se slijepo asfaltiranih cesti, već smo silazili na šumske makadame koji su bili vrlo suhi i upeglani, dakle, vrlo laki za vožnju. Zanimljivo, nismo vidjeli skoro pa ništa divljači na cijelom putu.

Grci su većinom pravoslavci i čine se prilično tradicionalno bogobojazni. Uz ceste ćete skoro na svakom kilometru vidjeti minijature crkvi koje očito služe kao kapelice za putnike. Slično je bilo i s Rumunjskom.

Sparta

Kako je prilazila noć, tako su brda postajala sve viša i opakije kamenita. Nažalost, u 5 popodne pao je totalni mrak i nijedno od njih nije zabilježeno jer se jednostavno ne vidi u mrkloj mrakači. Ovo je posljednja s ceste prije mraka, dok je još bilo nekakvoga Sunca. Ta su kamena brda lijepo najavljivala jednu od najvažnijih točaka putovanja – grad Spartu.

Sparta je izuzetno važan povijesni grad. Za grad koji je bio naseljen stanovnicima koji su konstantno bili u sukobu s ostalim grčkim gradovima, uglavnom oko prevlasti na Peloponezu, imao je jedan zanimljiv maleni detaljčić – nikada u svojoj povijesti nije imao zidine. Ova činjenica jako lijepo oslikava koliko su stanovnici bili vojno vješti i koliko se ulagalo u treniranje tijela i duha. Zasluge idu Likurgu, zakonodavcu koji je osmislio dotad poprilično unikatan sustav, počevši s oduzimanjem zemljišta aristokraciji i ukidanjem novca koji bi vrijedio igdje izvan Sparte – kompletno je stanovništvo pretvorio u vojni mehanizam i čija je uloga bila isključivo po svaku cijenu osigurati prosperitet države. Kotačići ovoga mehanizma u djetinjstvu su prestali biti u vlasništvu roditelja i vrlo bi rano počeli s treninzima (tzv. agogi). Dječaci i djevojčice trenirali bi zajedno od 7 godine i isključivo bez odjeće; željelo se od malena naviknuti ih na tijela oba spola. Nije bilo dozvoljeno izdvajati se, čak i kada je bilo vrijeme obroka – Spartanci su objedovali u zajedničkim kuhinjama. Plodnost se, očito, poticala i žene koje bi nakon vjenčanja ustanovile da su im supruzi neplodni, imale su pravo tražiti drugoga. Štovao se jednostavan (lakonski) pristup svemu, koji je podrazumijevao minimalizam pomiješan sa šturošću, a ne mogu ne spomenuti “lakonske izjave” koje oslikavaju ovaj modus razmišljanja. Legenda veli kako je Filip II Makedonski pred napad na Spartu poslao poruku: “Ako uđem u Lakoniju, spalit ću Spartu.” Spartanci su odgovorili: “Ako.”.

Mi smo, ni manje ni više, došli na dan završetka Spartan racea. Grad se taman hladio od sportske psihoze i ulice su se raščišćavale od nabrijanih sportaša koji su mahom izgledali kao zalutali Vikinzi. Prozujali smo, ošacovali scenu i otišli kao pravi na gyros i tzatziki.

Punih stomaka sjeli smo u auto i odzujali dalje, u smjeru Kalamate. Jedva smo našli mjesto za spavanje. Lokacije uz cestu su ili prljave ili nepristupačne, pa smo tražili kamp. Našli smo jedan u parsto kilometara vožnje, gdje su nas dočekale – naravno – mačke.