07 / dan kad sam pojela hamburger u Hamburgu

Ne bih rekla laž kad bih izgovorila da je DDR muzej u Perlebergu jedan od epičnijih WIN-ova cjelokupnog putovanja prema Norveškoj. Grad je vrlo prijateljski i ugodan za šetnje, shvatili smo vrlo brzo po dolasku.

U centru grada stoji kip Rolanda, srednjovjekovnog simbola neovisnosti od lokalnih moćnika i vještog vojskovođe koji je umjetnost ratovanja brusio u okršajima sa muslimanima. Nakon što smo mlatnuli steakove sa ananasom i brdom raznog povrća na tanjuru u restoranu u kojem smo u jednom trenutku shvatili da smo okruženi sredovječnim bakicama, potražili smo muzej.

Na samo ime su nam proradile antene i zaključili smo kako se kroz Perleberg ne može proći bez ulaska među eksponate. Naišli smo na zdanje nalik starom skladištu koje održava par ljudi. Muzej nije nimalo onakav na kakve smo navikli, nedobog fancy, izgleda kao da ga na svoju ruku drži entuzijast. Neki koji je zbog eksponata zanemario ženu, djecu i primarni posao, dakle, samo da bi se posvetio uređenju.

Doslovno od vrata kreće izložba. Po njima leži cijeli set članaka koji govore o vijestima i aktualnostima tog doba, potpomognuti fotografijama. Za njima slijede kolica pomoću kojih su građani DDR-a pokušavali emigrirati iz “demokratskog” režima, nešto novinskih članaka i banknota.

Kad uđete u prostorije, zaplahne vas mem – ne toliko starog vremena koliko čistog esenca  socijalizma. Vlasnici su se uistinu potrudili i uložili dosta vremena i angažmana da rekonstruiraju prostor koji izgleda kao ultimativni lunapark DDR hrčka. Po ulasku smo nadobudno počeli fotografirati razne predmete i zaustavljati se doslovno kod svakog predmeta, u totalnom divljenju i fascinaciji, a onda nam je gospođa rekla, “Čeka vas još 25 prostorija.”, aludirajući na radno vrijeme :D: . Poslušno smo dali gas i krenuli u daljnje izložbe.

U ovom trenutku kreću konkretne prostorije, tematski određene i slagane. No, način na koji su posložene sve te mnogobrojne stvari je na granici sa totalnom pretjeranošću. Sve je toliko nakrcano i prekrcano, doslovno ne znate gdje biste pogledali jer imate dojam da ćete propustiti neku sitnicu koja će vas oduševiti.

Bio je priličan gušt šetati kroz dućan (opet, molim, pogledajte tu pedanteriju pri slaganju)

kolekciju fotoaparata, objektiva, filmova i ine foto-opreme, kao i “kompjutora sa programom budućnosti” :D:

Kao pravu kokoš, oduševila me prostorija sa opremom za pranje i čišćenje :D:

Produžili smo do bolnice

i škole, koja je imala esencijalnu ulogu u ispiranju malih mozgova. Na TV-u u muzeju se vrti “promo” video radi kojeg sam prerovala pola interneta u nadi da ću ga naći i servirati za čitatelje ovog putopisa, no nažalost, bez uspjeha. Namijenjen je klinčadiji u višim razredima osnovne i sugestivnim glasom objašnjava kako su Poljaci, Česi i Rusi prijatelji a ostatak ljuti neprijatelji.

Na ovog Baggerführera sam se posebno odvalila smijati :D:

Evo nas u kuhinji, krucijalnom obitavalištu svake kućanice DDR-a, kao i dnevne sobe, dječje sobe, tinedjžerske sobe.

Nakon spavaće sobe, brushaltera, hozenkavalira i haube dolazi nešto brutalnije.

Nedugo nakon ostavljam trag u knjizi gostiju i prilično nakon kraja radnog vremena izlazimo na sunce. Oduševljeni do koske :benga:

Nekako kada pomislite na DSR, prva asocijacija vam bude holokaust, mnogobrojni pobijeni Židovi u konc-logorima, Anna Frank, “Arbeit macht frei”, arijevska Hitlerjugend i sam Hitler kojem u govorničkom zanosu ide pjena na usta. Ne želim ičim ublažiti cjelokupni događaj, ali bih vas pozvala da na trenutak pogledate širu sliku od one koja se uporno i ciljano prezentira i forsira. Zamislite Njemačku nakon rata, istrančiranu u četiri komada. Pozajmit ću sličku sa wiki,

da imate predodžbu, ako vam nije poznato tko je i u kolikoj mjeri raskomadao teritorij od trećine milijuna kilometara kvadratnih. Snage koje su raspodijelile poprilično velik teritorij se nisu ni međusobno najbolje slagale. Ovdje se posebno ističe odnos Rusije i USA, koje su od završetka rata vodile svoj osobni “rat”, opće natjecanje i nadmetanje. Kažu upućeniji kako je ovaj komad koji su otkinuli Rusi gadno nadrapao. Iseljeno je preko 12 milijuna ljudi čiji je grijeh bilo slušanje vođe u totalitarnom režimu. Značajan broj je od strane Rusa mučen, ubijan, silovan – spominje se brojka od skoro 2 milijuna njemačkih državljana. Rat je tamo trajao puno dulje od trenutka kad su “osloboditelji” uletjeli i počeli “pisati povijest”. To je bio tihi rat kojeg nitko nije doživljavao – koga, zapravo, briga za Nijemce nakon svega što se događalo?

Ovi ljudi

su izbjeglice koji su bježali u strahu za svoj život kao i svi oni koje je DSR ugrožavao, samo što za njih nitko neće odgovarati.

I onda gledate tu istu Njemačku, koja je bila sravnjena sa zemljom i desetljećima bila dodatno gažena, Njemačku koja je danas simbol urednosti, marljivosti i temeljitosti. Lijepi gradovi, čista priroda, mnogobrojna polja – ovo je samo za duboko poštovanje, nakon svega što je narod proživio. Fascinira reizgradnja svega uništenog i to na ovako visoku razinu.

Prolazimo kroz Ludwigslust, stajemo u Suzukijevom servisu na brzinski opravak ćudljivog prednjeg lančanika,

prolazimo liniju koja se jednom smatrala granicom Istočne i Zapadne Njemačke

čudim se čestim nazivima gradova sa nizozemskim prizvukom (grad Geesthacht, privat veen – tabla sa simbolom privatnog prilaska kućama) pa čak i zastavama Nizozemske, prolazimo preko mostova na kojima prvi put u životu vidim limitiranu brzinu za kretanje tenkova cestom i u popodnevnim satima zalazimo u Lauenburg. Odmah po dolasku na obalu konstatiram kako je ovo jedan od najljepših gradova koji sam imala čast vidjeti. Šetnja je učinila svoje, po nailasku na kuće stare i po 500 godina ostajemo samo zadivljeni. Ulazimo u zvonik, kvrckamo po superteškom zvonu i promatramo zupčanike sata koji lauenburškim stanovnicima govori koliko je sati.

Osjeti se miris Danske i veselim se sve više onome čemu prilazim.

Ono što posebno zapinje za oko pri šetnjama zapadnim državama je dostojanstveno starenje. Šetali smo gradom i nailazili na brojne građane i povremene turiste a nemoguće je ne primijetiti izgled tih ljudi. Recimo da izgledaju onako kako bih ja voljela izgledati, jednom kad me nagrize zub vremena. Prerijetko kod nas susrećem žene od 60-ak odjevene u traperice, pamučnu majicu i vjetrovku, u nimalo upadljivim bojama. Jednostavne, potpuno sijede, često kratke kose, sa naočalama elegantnih okvira. Kože zategnute i prelijepe, čak i sa vidljivim borama i ponekom mrljom.

Navikla sam na pretile žene koje nose 4 šlaufa kao orden i još privlače pažnju leopardovim uzorcima. Lice im je redovito daleko prenakrečeno puderima, agresivnom šminkom i bojama. Najstrašnije mi je na ženi u poznim godinama vidjeti blajhane traperice sa kristalićima i Uggsice.

Razočarana što su dame kod nas izumrle, produžujem dalje.

Nijemci jako vole potencirati Hanzeatsku ligu i rado ističu termin “Hansa” gdjegod stignu. Tako vidite svašta, od Hansa pekare do Hansa autobusnih tvrtki. Radi se o udrugama cehova koje su počele ordinirati prije 700 godina na području južne Skandinavije, Baltika i država uz zaljev, sjeverne Njemačke i Nizozemske, pa čak i Britanije – doslovno od Novgoroda do Londona. Hanzeatska liga predstavlja početak internacionalne trgovine ovog područja a utjecaj je, shodno tome, imala i na politiku i kulturu. Jedan od Hanza gradova je Hamburg, punim imenom Freie und Hansestadt Hamburg, koji se meni osobito svidio atmosferom i izgledom. Došli smo u grad predvečer, nabrijani u namjeri da pojedemo hamburger u Hamburgu :D:

Parkirali smo pilu pod mostom podzemne željeznice i otišli u smjeru koji se činio kao lokalna špica. Da smo na dobrom putu, reče nam ogromno zdanje, hamburški Rathaus (kod nas bi to bila zgrada općine, mjesto gdje idete po domovnice, u katastar i slično).

Pred njim se šeta nekoliko policajaca, a mi, turisti, pomislili da nam jedan od njih može dati i kakvo usmjerenje kako naći, ne iglu u plastu sijena već specifičnu iglu u povećem plastu sijena – prišli smo i pitali gdje pojesti najbolji hamburger u Hamburgu. Nakon inicijalne možebitne zbunjenosti tj. nepripremljenosti dobrim odgovorom na pitanje, nije baš dao nekakav poseban savjet – preporučio nam je McD, no kad smo se već udaljili, dotrčao je za nama i rekao da se u blizini nalazi najbolji hamburger u gradu, Jim Block. Bez ustezanja, najbolji burger koji sam mlatnula u životu – naručila sam poveću beštiju sa šampinjonima i nekoliko umaka. Odličan okus, razumna cijena i apetit koji bi slistio neobrijanog mastodonta u dva griza sa kostima su učinili svoje :D:

Spavali smo u Bimöhlenu, nakon podužeg traženja dovoljno mirnog mjesta i upornog vozikanja.

Vlažnost zraka je bila ogromna, temperature su osjetno pale i prešle su jedva par stupnjeva. Udomila nas je mlada plava lijepa mama sa tri djevojčice, na livadi kraj staje sa konjima, taman kad sam pomislila da dan ne može biti bolji :D:

Sutra ulazimo u najjužniju nordijsku kraljevinu, zaključih sa smiješkom i zaspah.

Total: 322 km.