Nezaležnost?

Dan 10 / ponedjeljak

Probudila sam se iznimno dobre volje. Koliko god da mi je dan ranije pao moral zbog ubitačne vrućine i napora, toliko sam se oporavila nakon najobičnijeg tuširanja. Zapravo sam dobila priliku shvatiti kako vrlo malo trebam da se osjećam dobro i ugodno, i ono bitnije, bolje nego prethodni dan. Motel je bio vrlo miran unatoč činjenici da je bio uz prometan autoput. Noć je bila prohladna i svježa, spavala sam snom pravednika.

Do Kijeva je bilo još 200-tinjak kilometara jako loše očajne ceste a na putu do tamo smo prošli kroz Žitomir. Dosta živ i žustar grad, zanimljiv… Jednostavno je zvao na parkiranje motora i šetnju.

Nismo puno silazili sa korza, uglavnom smo tražili nešto lagano za doručak. Dosta neuspješno, pa smo improvizirali sa jogurtima, nakon čega smo nastavili šetati. Moram pokazati karakteristični zid na žitomirskoj pošti:

i neizostavni Comic sans na stupu

U najužem centru grada je postavljen kip ponosnog čovjeka. Primijetili smo povezanost sa svemirom

i po dolasku kući sam vidjela da se radi o sovjetskom raketnom inženjeru, aktivnom tijekom najnapetijih hladnoratovskih poteza sa Amerima. Zove se Sergej Koroljov a u rukama drži Sputnjik 1, prvi Zemljin umjetni satelit. Sovjeti, kako ih ne voljeti =)?

Nastavljajući dalje nailazimo na spooky stabla borove šume kakva nisam nikad vidjela.

Iako vjerojatno nema veze sa katastrofom, odmah mi je u glavi blicnula slika razvaljenog četvrtog reaktora. Stajemo na jedan od brojnih sladoleda (meni kesten, Laziću šlag u kornetu), izražavamo divljenje Plavim misicama *ijao*

Nastavili smo dalje autocestom. Uz put ima dosta štandova sa raznolikom ponudom a u oko upada posebno krzneni i folklorom inspiriran asortiman.

Iz nekog razloga mi nisu toliko više smetale rupetine po cestama, nije bilo vruće i osjećala sam se daleko bolje nego prethodni dan. Doslovno sam bila preporođena. Negdje oko 2 sata popodne odjednom izvire znak koji konačno govori da smo tu.

Ulazimo u vrevu grada i pokušavamo doći do centra,

gdje je smješten hostel u kojem smo bukirali krevet na par noći. Grad broji preko 4 milijuna ljudi, što je približno ukupnom stanovništvu RH. Auta je bezbroj, promet je užasan i samo sam se nadala da nas nitko neće pokupiti.

Nižu se ogromne zgrade duž širokih avenija, grad vrije kao košnica. Dolazimo u glavnu ulicu, Kreschatikovu (ime dobila po brojnim križanjima) koja doslovno blista. Sjećate se kako sam rekla da je Ukrajina sva ogromna? E, ovdje je još veće i grandioznije! Ne mogu prikazati dovoljno koliko grad ogromno izgleda, fotografije su ništavne.

Koliko je EP u nogometu blizu, govori i semafor domaćina.

Ulazimo u hostel doslovno u najužem centru, upoznajemo Olju i pravila, provjeravamo mailove, raspakiravamo se, tuširamo se, ključamo rasterećenu pilu

i izlazimo u šetnju uz pomoć plana grada.

Prvo pade nekakav gruzijski specijalitet, lepinja punjena mljevenom govedinom (nažalost, ne zapisah imena), a 20 metara niže i patka sa gljivama na kineski =).

Odlučujemo šetati glavnom ulicom, kao što rekoh, Kreschatikova, nasred koje se nalazi ekvivalent Trga Bana Jelačića – Majdan nezaležnosti aka Trg nezavisnosti.

Posebno me se dojmio kip tj. skupina ljudi koji su moguće slavenski bogovi

koje (nažalost) ne poznajem najbolje, no neka logika nalaže da je bog sa mačem i štitom bog rata, a onaj sa plugom plodnosti. Ono što moram priznati je da izgledaju fantastično premoćno. U tom duhu nailazimo na štandove gdje kupujemo majice i suvenire, mjerkamo buzdovane

i nalazimo HR zastavu u hrpetini šarenih papirića na štapićima.

Produžili smo prema Filharmoniji i ljetnoj terasi za izvedbe, gdje se nalazi još kipova.

Inače, ako ćete se nečega nagledati, to je kiparstvo inspirirano drugim svjetskim ratom. Logično, rekao bi prosječan čovjek, ima smisla. No, ono što zbilja treba vidjeti su jasni pokreti ljudi – svi su dinamični, u nekom žestokom pokretu i akciji, odišu na obranu i domoljublje u duhu realizma. Ponos je očit.

Nakon pogleda na Dnjepar

vraćamo se u sobu i padamo u san.

Total: 350 km.