15 / Ekburg

28.7.
nedjelja

Od Serova do jednog od apsolutno najljepših gradova Ruske Federacije kojeg smo na putu vidjeli, Jekaterinburga, među kojima se nalazi oko 350 kilometara preletjeli smo u nekakvih 4 i pol sata. Cesta je dosta monotona i neočekivano neprometna, bez značajnijih mamitelja pažnje.

Stajali smo doslovno samo natočiti gorivo (pogledajte lepojku gore :D), doručkovati ili kratko protegnuti se uz cestu. Ne biste vjerovali koliko dobro dođe par vježbi istezanja na takvim rutama koje odrađujemo makinalno, samo da bismo što prije došli do točke B.

Oboje smo bili nabrijani na Jekaterinburg, kojeg od posjeta nadalje od milja zovem Ekburg.

Gledam sada fotografije i nije mi najjasnije, uvjerena sam da je dan bio lijep i sunčan, topao, a od neba vidim uglavnom onu koprenu od sparine koju pokušavam ublažiti smanjivanjem highlightsa na fotografijama.

Grad je očito komunističko žarište bivšeg SSSR-a. Kada te na ulazu u grad dočeka slika Comandante Chea i kasnije Castra, znaš gdje si

Nedugo nakon, naišla sam na cijeli redenik odličja na jednom od ogromnih kipova.

U Art hostel u najužem centru grada, Krasnoarmijskoj ulici, ušli smo u poslijepodnevnim satima.

Ekipa koja nas je dočekala jako mi se svidjela. Hostel vodi srdačni mladi par po mojoj mjeri – za početak, hablaju odličan ingles, strašno su fleksibilni i voljni pomoći, a interijer koji održavaju simpatičan je, šaren i veseo. Sve oko nas bilo je bijelo i sa jarkim bojama koje su razbijale monotoniju kontrastom – električno plava, jarkocrvena, žuta… Sviđam boje, uvijek.

Nismo imali pojma da je nedjelja. Ne znam u ovaj tren ni što smo mislili. Sjećam se samo šoka kada smo čuli da je nedjelja popodne i ne radi gradski turistički ured, ali i šoka hostel-vlasnika kojima nije bilo jasno zašto mi ne znamo koji je dan

Odmah smo se presvukli i odšetali van.

Ekburg je prelijep.

Totalni je kontrast Penzi i Uljanovsku – izgleda vrlo čisto, uredno, europski. Kroz centar protječe rijeka Iset i uz koju leže brojni moderni neboderi sa uredima.  Nije ništa onako fancy mondeno, ali nikako monotono i bezvezno. Ima prelijepe autohtone zgrade koje grad čuva i restaurira redovito.

Duž širokih avenija nalaze se brojni restorani, ceste su pune auta i autobusa i grad je vrvio ljudima. Čak smo presreli i jedan zombie walk u nastanku; na stepeništu neke oronule zgrade hrpa tinejdžera sjedila je i mazala si lica “krvlju” i raznim bojama a potom se sigurno i dobro zabavila.

Oko nas su svuda bili mornari, uglavnom oduzeti od alkohola i bauljajući u odorama ili makar sa kapicom iako nam nije bilo jasno zašto. Sve su imale natpise, “Baltik”, “Crno more”, “Barentsovo more”… aludirajući na mjesto gdje je taj mornar ordinirao. Rusija je velika, kao što rekoh, 12 ogromnih mora pere njene obale. Ako netko treba imati mornaricu, to je Rusija.

Ekburg je pun kipova. Osim političkim

(BTW, ovo je Sverdlov, vlasnik najljepšeg prezimena ikad, ujedno i revolucionar po kojemu je grad dugo nosio ime; akutalno, Ekburg se nalazi u oblasti Sverdlovsk)

obiluje i kipovima koji nemaju političku konotaciju – kipovi životinja, ljudi u raznim situacijama itd. Većinu smo poslikali a neke smo i koristili za blesiranje

Lazić je napravio svoju kovanicu i

testirao poznatu izdržljivost viseći na prečki

Ovo je ekburška Duma (prelijepa riječ!), zgrada poglavarstva grada. Analog njemačkom Rathausu.

Nalazi se preko puta Lenjinovog kipa u najužem centru grada i dosta dominira dimenzijama i izgledom. Prelijepa je. Na ulazu stoji ogromni mural

koji mi se posebno svidio.

Za kraj ostavljam ono najzanimljivije.

Ono što ovaj grad čini posebnim u povijesnom kontekstu je Crkva na krvi (Храм-на-Крови́).

Za Rusiju predstavlja vrlo značajnu točku prijeloma u povijesnom kontinuitetu – u Ipatijevoj kući, zdanju na mjestu na kojem je dignuta crkva odvio se tragični događaj koji je prekinuo stoljetni slijed Rusije kao monarhije. Na ovom tlu, na mjestu na kojem danas leži oltar, pobijena je carska obitelj – car Nikola II. i carica Aleksandra, kao i njihovo petoro djece: Olga, Tatjana, Marija, Anastazija i Aleksej, 17.7.1918. godine. Osim njih, pobijena je i posluga koja im je stajala na raspolaganju.

Kruži priča kako su u bijegu i skrivajući se od boljševika proveli prilično vremena. U kuću koja je ležala na površini na kojoj je izgrađena crkva došli su 78 dana prije svoje smrti. Ciljano su ostavljeni da se u njoj udomaće, opuste i osjećaju kao “kod kuće”. Na tragični dan boljševici i mađarski vojnici (boljševici nisu htjeli angažirati Ruse, znajući da postoji vjerojatnost da neće imati snage poubijati carsku obitelj, pogotovo djecu) odvode ih u podrum i strijeljaju zavezanih očiju, što je rezultiralo prilično brutalnim prizorom. Jedini preživjeli bio je dječak, sin batlera djece, kojeg su boljševici ciljano iz kuće izveli par sati prije smaknuća.

Rusi mi se čine pomalo bipolarni. Sa jedne strane u nekoj od pretencioznih poza u SVAKOM gradu u koji smo ušli pred vama stoji Lenjin, Ultimativni Rus i Osloboditelj Naroda. Sa druge strane stoji toliko voljena i obožavana carska obitelj, dignuta skoro u mitološke razine. Jedno isključuje drugo – ne čini mi se baš normalno. Jesam li spomenula da su ih Rusi učinili svecima i da Crkvu na krvi smatraju mjestom na kojem hromi prohodaju, slijepi progledaju a nijemi propjevaju?

Interijer baš i nismo poslikavali, uglavnom zato jer je bila krcata posjetiteljima i štitili su ju mnogobrojni zaštitari. Vrlo malo je čistih kadrova.

Satima smo šetali gradom, istraživali ga, jeli… U stan smo ušli navečer, kada smo još proveli par sati družeći se sa vlasnicima a onda smo, zadovoljni viđenim i doživljenim, otišli na spavanje.

Total: 358 km.