26 / zlatne felge, anbani i kinkali

8.8.
četvrtak

Vidjela sam Alpe, prešla brda Norveške, pregazila Tatre, Transilvanske alpe i Karpate, vozila se po Uralu ali ništa od toga nije do koljena Kavkazu. Kavkaz je po mojoj mjeri.

Kad kažem brdo, mislim na kršovito stijenje koje se izdiže u nebesa i pod oblake na jasno plavom nebu, lijepo i impozantno kao Kavkaz. Nijedno brdo dosad viđeno nije mu ravno.

Ovo mi je vjerojatno najdraža slika koju imam; polijećem sa stijene na brdu Kazbegi u ful moto-opremi.

Kazbegi je moj happy place

Na Kavkaz smo zagazili nedaleko prije rusko-gruzijske granice. Sama granica nalazi se u klisuri i izgleda natprosječno prelijepo, kao i par kilometara ničije zone.

Ovdje smo se kratko podružili sa parom Petrograđana

na proputovanju prema Armeniji.

Kada smo zašli u Gruziju…

Gruzija

… krenuo je ultimativni šou za oči. Sada će krenuti milijun slika bez teksta, nadam se da ne surfate mobitelom po svartu. Ako surfate, onda ste novi ovdje

Vozila sam se po brdskom makadamu potpuno hipnotizirano, držeći aparat širom otvorenih čeljusti i gledajući brda koja su bila čista fantazija. Samo sam tukla po okidaču, nizao se kadar za kadrom koji nije smio biti nezabilježen. Poslikano je daleko više slika, ovdje su posložene one koje su mi se najviše svidjele, naravno.

Naišli smo i na mural

povijesni spomenik rusko-gruzijskom prijateljstvu. Ogroman je i prelijepo izvire između zelenih ogromnih stijena i brda. Kratko smo stali i pod monumentom doručkovali nekakvo nevjerojatno ukusno i mirisno pecivo u društvu pasa lutalica koji su jedva dočekali da im dobacimo koji komad.

Vrijeme je bilo prohladno, na trenutke je procurilo i nešto kiše ali to nije bilo važno. Kad voziš kroz ovakav kraj, možeš samo uživati. Pokrivala sam fotoaparat kada je kiša blago padala, spremala u torbu kada bi pljusnula i vadila ga van kada bi bljesnulo prvo sunce.

U poslijepodnevnim satima spustili smo se iz brda u civilizaciju. Mala sela prerastala su u gradove i savršenu autocestu kraj koje su nicale benzinske vrlo moderne gradnje. Smrdjelo je na Ameriku. Kad vidiš Dotur pićence za drugačije Peppera na policama u Gruziji, znaš da tu nešto ne štima i kakva je klima.

Budući da me dosta osoba pita što radim na motoru dok Lazić vozi, valjda misleći da je meni dosadno dok se vozimo, evo prilike da pojasnim jednu od zanimacija koja me opasno okupirala.

Promatrala sam table sa nazivima mjesta tijekom vožnje kroz naseljene dijelove. Dvojezične su tj. koristi se dva pisma – gruzijski alfabet aka anbani / ანბანი i latinica. Ovdje ne postoji Vukovar-like problem već Gruzija želi biti otvorena prema Zapadu i kao takva prezentira imena gradova i sela na način na koji ih svatko od nas može pročitati.
Svjesni su koliko je anbani hermetičan.

Inače, kada već spominjem imena mjesta, većina završava na “i”. Viđala sam često sufikse “auri”, “iri”, “isi”, “eli”, “omi” i “oni” u imenima. Pogledajte; Kutaisi, Zestafoni, Kvarneli… Podsjećaju me na imena silogizama iz logike <3

Znači, imala sam viška vremena a pažnju mi je skrenulo slovo koje se ponavlja na kraju velikog broja imena mjesta.

Bilo je to slovo “i”, koje izgleda ovako: “ი”.

Trebalo mi je manje od 5 sekundi da me anbani zaintrigira i počela sam pozorno promatrati svaku tablu koja se preda mnom na sekundu pojavila. Najprije sam pohvatala samoglasnike “aeiou” > “აეიოუ” a potom i random slova kako se koje pojavljivalo i uklapalo u naziv. U mislima sam vukla olovku po papiru u anbani oblicima i otprilike nakon dva sata promatranja tabli razlikovala sam oko 75% slova u gruzijskom alfabetu.

Osjećala sam se odlično, kao da sam naišla na platu nekog vrlo bizarnog jela. Možda švedskog stola apsolutno nepoznatih i naizgled bizarnih jela, prije. Znate ono kada okrećete tanjur jer niste sigurni što prvo želite probati i niste sigurni što uopće očekivati kad zagrizete prvi zalogaj? E, to je meni napravio anbani pomoću, dovraga , tabli imena mjesta.

Anbani izgleda fenomenalno. Podsjeća me na pismo koje sam sama smislila kada sam bila dijete i za koje nitko nije imao dovoljno sluha da ga baci u optjecaj. Staro je pouzdano oko 1500 godina i piše se na vrlo malom postotku ukupne svjetske površine. Evoluiralo je iz drevne forme zvane asomtavruli u aktualni mkhedruli. BTW, i imena asomtavruli i mkhedruli zvuče prekrasno <3. Riječi su prelijepe. Imam ozbiljni ბონერ kada čitam gruzijski.

Slova se na ovaj način vrlo brzo svladavaju. Japanski mi je bio nešto teži jer su u pitanju bili slogovi. Ovdje slovo mijenja slovo i zbilja nije teško, kada imaš cajta , uhvatiti osjećaj, pogotovo jer koristiš i kontrolu u vidu latiničnog naziva mjesta.

Evo kompletnog anbanija, izgleda ovako.

Ne mogu naći list iz Bilježnice na koji sam ispisivala slova kako sam ih pamtila i zapisivala na povremenim stajanjima a kasnije i slikala table sa imenima mjesta da bih popunila rupe. Posebno sam se razveselila kada smo se dokopali interneta i kada sam zaokružila anbani kako spada – konačno sva 33 slova na mjestu!

Na putu prema gradu Gori, mjestu rođenja Staljina, osobe za koju Rusi ne znaju što misliti i koja je opako definirala povijest Sovjeta vidjeli smo izbjeglička naselja.

Ovdje je buktio rat prije 4 godine, podsjećam.

Večer je bila prelijepa.

Ušli smo u grad u kojem je bilo navijačko veselje u par kladionica kraj kojih smo prošli. Ništa agresivno ali dovoljno primjetno za nas dvoje fuzbal-indiferentnih. Naknadno nam je Faca rekao kako je tu noć u Tbilisiju igrao klub Dila iz Gorija sa Hajdukom. Dila pojeo Hajduk sa 1:0 na domaćem terenu

Sjeli smo u pub na večeru nakon kraće šetnje.

Ohrabreni svime viđenim taj dan, naručili smo lokalnu hranu. Lazić je odlično prošao naručivši hačapuri, nešto nalik hibridu popečaka i palačinki iako nije pokazao namjeru da ga i pojede (meni su bili sasvim u redu),

a ja sam u stažu od preko 30 godina našla formalno i bez premca najodvratnije jelo koje sam probala.

Podsjećam, potpuno sam otvorena prema hrani, nemam inhibicija i probat ću apsolutno sve čega se dokopam.

Horor se zove kinkali. Iza mističnog imena koje ne možete povezati sa ičim stoji tanko razvaljano tijesto okusa kao da 75% mješavine čini neki od prašaka za veš (ne pretjerujem, ima miris i jasan šmek nalik njemu) a unutra sam, kako sam tražila, dobila bizarno sitno nasjeckane šampinjone. Marinirane u istom prašku za veš, naravno.

Bio je dovoljan jedan zagriz da ustanovim kako ne da nisam gladna nego ne želim ikad više progutati ikakav zalogaj ičega.

Inače, kasnije sam našla kako se jedu tako da se kinkali, oblikom nalik gljivi, drži prstima za bazu (koja se inače ne jede) a punjeni dio zagrize i isiše sadržaj. Dobro da sam koristila nož i vilicu, da sam povukla ovo, mislim da bih se onesvijestila.

Gladni i razočarani svatko svojim jelom, krenuli sam u potragu za krevetom. Nijedno nije bilo raspoloženo za dizanje šatora nakon makar 45 minuta potrage za prvim livadama izvan Gorija.

U nalasku sobe pomogli su nam Zakarija i Irma, dvoje mladih sa najboljim namjerama koji su nas zaustavili na ulici i pitali mogu li nam pomoći. Otišli su u lokalni hotel i iscjenkali se za nas dvoje za razumnu cijenu za sobu, tvrdeći kako je ovdje uobičajeno da hoteli dignu cijene za sobu kada vide Europljane.

Soba je bila ogromna a krevet odličan. Iskamčili su best buy na popustu

A zašto zlatne felge u naslovu?, pitat ćete se.

Na rusko-gruzijskoj granici zaustavio nas je carinik sa upitom “Jesu li to zlatne felge na motoru?”, aludirajući na felgu prednjeg kotača koji je u Volgogradu morala biti očišćena da bi se cestom požderana guma mogla zamijeniti. Ostatak motora imao je finu patinu nastalu miješanjem kiše, prašine, blata i ostatka prašinastih atmosferilija. Felga je bila toliko usjajena i čista da je imala nešto nalik zlaćanom odsjaju a carinik se zakačio toliko da nas je umalo spriječio da prođemo dalje. Baš me zanima kako prođu svi oni Rusi sa zlatnim zubima koji se slučajno široko nasmiju na granici . Objašnjava Lazić njemu da je to magnezij ali ovaj nije stao dok Lazić nije isukao argument na deklu gdje je bilo navedeno kako nije u pitanju zlato (majko mila ) već magnezij.

Total: 275 km.