Akureyri
Ivana
Akureyri je maleni gradić u kutu fjorda Eyjafjörður, dugoga šezdeset kilometara, i koji je jedna od slijepih ulica Grenlandskoga mora. Drugi je po brojnosti populacije na otoku i strašno je simpatičan i 100% življiv. Kao, uostalom, i Reykjavik. Islandski gradovi imaju visoku razinu pitomosti i čovjek se baš osjeća ugodno u njima.
Stali smo u Akureyri isključivo s namjerom da uđemo u lokalnu luteransku katedralu – Akureyrarkirkja. Prema podacima s interneta, sa stropa visi ribarski brod, simbol nordijskih žrtava bogovima radi zaštite voljenih koji odlaze u ribolov. Kad velim “ribolov”, ne mislim na vikend-odlazak i bežaniju od žene, već mukotrpni ribarski posao kada se glava obitelji nije vraćala na kopno i kući nakon nekoliko tjedana. Osim po brodu i neobičnoj interpretaciji raspela, katedrala je poznata i po orguljama s nehumanih 3 200 cijevi koje daju unikatan zvuk.
Nažalost, osim zastave na pola koplja pred crkvom, zatvorenih vrata i natpisa “zbog sahrane pristup u crkvu nije moguć” nismo ništa vidjeli. Stoga smo malo šetali gradom, kupujući suvenire, šaljući razglednice i uživajući u gradu udaljenome parsto kilometara do Grenlanda. #goals, naravno. 
Nema veze, prošetali smo simpa gradom, gdje smo ručali mesnu juhu kjötsúpa koja se spravlja od janjetine i povrća, a tipična je zimska juha. Bila je vrlo krepka i ukusna, a iza nje opleli smo po fish & chipsima. Regularno dobar pomfrit došao je u kombinaciji s bijelom ribom pohanom u pivskom tijestu, što nam je oboma jako lijepo sjelo.
Kao desert odabrala sam u lokalnom duću paket od 500 g borovnica na tilboðiju. Vjerojatno nikad neću zaboraviti Lazićev pogled s dozom naredbe, “e al imaš sve to pojest do kraja putovanja”, tonom kao da sam kupila pola kile stir fryanih kišnih glisti u umaku od blendanih kozjih muda.
Treba li uopće reći da sam sprašila kutiju bez trzaja u roku par sati?
