Dan #4. | Meteora

Zora u brdima izgleda ovako. Pakiranje za izlazak na cestu kada prespavamo u autu daleko je brži nego varijanta koja uključuje slaganje šatora, tako da smo ozbiljno naloženi na ljepotu zvanu Meteora krenuli na cestu dosta rano.

Grci su prilično neopterećeni obavezama i ležerni po prirodi, kako sam ubrala tijekom vremena, tako da nailazak na zatvoreni tunel bez ikakvih prethodnih oznaka nije nimalo neobičan. Stoga je povratak do raskrižja koje vodi do prohodne ceste bio neminovan.

Iako, nije toliko strašno, pogled odozgor iz doslovnoga oblaka, nije nešto što odbijam.

Pamuk u vegetaciji, ili u ovom slučaju pred kraj iste, nemam često priliku vidjeti. Zato uvijek ušetam u polje, gledam kako izgleda, pokupim par “vatica” i prstima ih rolam u nit. Izuzetno je zanimljiv i faktički je šteta što većina ljudi iz umjerene klimatske regije nema priliku vidjeti kako izgleda sirovina za većinu odjevnih komada koje nose.

U poslijepodnevnim satima došli smo do točke gdje se naše odredište naziralo s ceste.

Pred nama je Meteora, jedno od najimpozantnijih mjesta u cijeloj Grčkoj. Radi se ogromnim neobičnim pješčenjačkim formacijama koje su visoko isturene nebu pod oblake i između kojih ili na kojima se nalaze pravoslavni samostani. U ovaj trenutak je za posjetitelje otvoreno njih šest, a ukupan broj od početka granje u 9. stoljeću do danas dosegnuo je dvadeset i četiri. Ne znam kako je s vama, ali mene izuzetno fascinira ljudska potreba da se uime vjerovanja u imaginarno biće grade spektakularna zdanja koja su priličan logistički pothvat (čitaj: monasi koji vuku građevinski materijal na vrlo visoko stijenje). Kad stojite pod stijenama i gledate samostane na visinama, to je prvo pitanje koje postavljate sami sebi.

Od spomenutih 6 (Manastir Varlaam, Manastir Velikog Meteorona, Manastir sv. Stjepana, Manastir Roussanou / Manastir sv. Barbare, Manastir sv. Nikole Anapausasa, Manastir Svetog Trojstva) posjetili smo jedan. Kao i inače, uz vas su psi i mačke koje nikome ne smetaju i koje rado poziraju. Na ulazu žene dobivaju duge komade tkanine s užadi da bi pokrile noge, zanimljivo, čak i moje planinarske neseksi neuske hlače nisu bile dovoljno čedne. No, kako mi pokrivanje nije problem i bezuvjetno prihvaćam nametnuti dress code, ogrnula sam oko sebe ofrlje napravljenu suknju na preklop i prošetala zdanjem.

Prvotni je plan bio doći ujutro i provesti cijeli dan u zoni Meteore, šetajući među stijenama na “dnu” i istražujući rute, ali i ovo je bilo sasvim dovoljno. Samo stijenje izgleda u najmanju ruku spektakularno. Nije ni čudo da je Meteora inspirirala GRRM-a kada je osmišljavao kako će izgledati The Eyrie of Vale, dom loze Arryn.

U lagani sumrak zaključili smo da je vrijeme za jelo i maženje lokalnih mačaka. Bolje rečeno, pokušavanje naslikavanja i mačje dolaske, mareći vrlo malo što ljudi pritom rade.

Posljednja fotografija prije polaska, s pogledom na obližnje selo Kalampaka.