Bygdøy?
IvanaŠetnja Bygdøyem i muzejima.
Bygdøy je mirni rezidencijalni dio grada na malom poluotoku, rezerviran za muzeje i brojne ambasade. Plan je bio pokupiti Oslo pass u centru, doći do mini-luke Dronningen brodom i ostatak dana se kretati po otoku autobusom neopterećeni ulaznicama i plaćanjem javnog prijevoza. No, prvo što nas je dočekalo na Akerbryggeu je obavijest o korištenju alternativnih metoda prijevoza
jer brod ne vozi putnike-namjernike na Bygdøy zimi. Lagana vožnja autobusom uz susnježicu u trajanju od oko 30 minuta je ugodna uvertira u ovo posebno mjesto.
Želja nam je bila pregledati eksponate šest muzeja – Muzeja vikinških brodova, Frama, Centra za holokaust, Kon-Tikija, Pomorskog muzeja i Muzeja folklora. Mislili smo, ako bi ostalo vremena, otići i do Kraljevske farme i potražiti drvenu crkvu. Želja je uvijek i fotografijama pratiti odlazak na neko mjesto, no kako je ovdje već u tri popodne Sunce uglavnom zašlo, zadržali smo se na muzejima.
Vikingkiphuset
np: THERION – jotunheimen
Po dolasku smo prvo ušli u Muzej vikinških brodova, karakterističan zbog odlično očuvanih drakara. Upravo jedan od njih je prvi eksponat koji bode u oči po ulasku. Doslovno. Kad stojite kraj njega, imate dojam da je kraj vas parkiran Boeing 747 u povijesno-nautičkom kontekstu. To je brod Oseberg, nazvan po farmi na kojoj je pronađen 1904., lociranoj u Vestfoldu.
Pretpostavlja se kako je sagrađen negdje između 815-820 godine, od hrastovine. Brod dug 22 metra je poslužio kao pogrebna komora za visokorangiranu ženu i njenu pratnju
sahranjene 834 godine a prije toga je, vjeruje se, služio kao luksuzni brod za plovidbu u mirnim vodama. Ovo je objašnjeno niskim stranicama palube (nisam baš precizna sa pomorskom terminologijom, mislim da se to zove duboki gaz ili nekako slično, feel free to correct my sorry ass). Njime je upravljalo 30 muškaraca koji su sjedili na drvenim kovčezima. Urešen je raznim karakterističnim ornamentacijama
i bio je krcat predmetima kao što su filigranske sanjke, kola, oprema za konje, tekstil, alat, poljoprivredna i krojačka oruđa.
Na njemu nije nađeno zlatnih i srebrnih predmeta, što se pripisuje činjenici da je svojedobno vjerojatno bio opljačkan.
Drugi brod, Gokstad, također imenovan po lokaciji iskopine je najveći drakar ikad nađen. Dug je 24 metra i za razliku od Oseberga, nije bio namijenjen za luksuzno krstarenje već za pomorske ratne akcije. Bočne strane palube su više nego na Osebergu a kapacitet je bio 32 veslača.
Sagrađen je oko 890 godine, iskopan 1880. na farmi Gokstad u Vestfoldenu. Na njemu je sahranjen muškarac-moćnik svoga vremena sa 64 štita.
Treći brod, Tune, dosta je oštećen. Nađen je u mjestu Haugen u Østfoldu i star je približno kao Gokstad. Također je na njemu sahranjen visokorangirani muškarac.
Osim brodova, u muzeju se nalazi mnoštvo rekvizita i alata iz svakodnevnog života. Posebno zanimljiva je pogrebna komora
karakteristična po pratećem ritualu. Po Odinovom naputku su svi mrtvi morali biti spaljeni i pepela razasutog po moru ili tlu, a skupa s njim i predmeti iz osobnog vlasništva. Grobni humci su podizani radi prisjećanja na mrtve a čine značajan arheološki izvor istraživačkog materijala vikinškog načina života.
Na izlazu se nalazi suvenir-shop u kojem sam si kupila torbu, bookmark u obliku životinjske glave i knjigu o Vikinzima. Bacamo zadnji pogled na Oseberg i izlazimo van.
Holokaust senteret
np: BURZUM – Freyas goldene Tränen
Centar za holokaust je zdanje posvećeno žrtvama nacističkog režima. Rezidencija iz koje je Vidkun Quisling upravljao Hitlerovim pristašama na području Norveške je pretvorena u vrlo moderan i napredno dizajniran muzej. Većina pratećeg teksta uz eksponate je na norveškom, no u kutovima se nalaze brojevi pomoću kojih po utipkavanju u aparat funkcijom nalik telefonu i izgledom nalik daljinskom dobijamo englesku verziju objašnjenja.
Kroz hodnike nas prate veliki plakati, videozidovi i primjeri-dijelovi nečeg što se nije smjelo dogoditi.
Mislim, vidjela sam brojne filmove i dokumentarce na temu žrtve nacizma, razne plakate, čitala sam knjige i novinske članke no stajati kraj zatvoreničke odore osobe koja je provela izvjesni period u koncentracijskom logoru ne spada baš u najlagodnije osjećaje. Osjećaj srodan ovome buja i kada uđem u skladište na Ovčari, gdje su naši ljudi bili zlostavljani i mrcvareni radi tuđih geopolitičkih vizija.
Posljednja prostorija je koncipirana kao goli zid sa imenima umrlih.
Ne mogu reći da ovakav koncept nisam već vidjela, no smatram kako je lijepo izveden. Čisto, dozirano, jednostavno.
Fram
np: EINHERJER – fimbul winter
Muzej Fram se vidi sa zidina tvrđave Aker kao žuto zdanje s krovom strmih stranica. Na ulazu vas dočeka preparirani polarni medvjed i odijelo od oderanog tuljana sa cijenom od 20-ak K kruna… no onda zastanete pred najvećim drvenim brodom ikad napravljenim. Fram u doslovnom prijevodu znači “naprijed!” i nema boljeg imena za brod od drveta sa posadom od čelika. Brod nije zamišljen kao ledolomac, već kao lagani brod koji bi smrznut na ledenom platou putovao prema polovima, nošen vodenom strujom.
Brodske specifikacije:
– dizajnirao Colin Archer po nacrtima Fridtjofa Nansena
– otisnut na more 1892. godine u gradu Larvik, Norveška
– netto masa = 420 tona
– dužina = 39 metara
– visina = 11 metara
– snaga = 220 konja
– brzina = 7 čvorova
Čovjek na slici pokraj mene je Roald Amundsen,
vođa posade i nordijska beštija koja je prva napravila korak po Antarktici. Uz heroje kao Fridtjof Nansen (čovjek koji je na skijama prešao Grenland), Otto Sverdrup, Oscar Wisting i ostale – uputio se u istraživanje Arktika i Antarktike, na kojoj je proveo dvije godine (1910-1912).
Na brod se može slobodno ući i razgledati ga, od neizbježnih skija
kotlovnice do kuhinje
i osobnih prostorija koje su redovito minijaturne,
ovo je sobica medicinara.
Posebna priprema za put je bila i proučavanje hrane koja bi energetski najefektivnije opskrbljivala istraživače. Nansen si je dao truda i sistematski je isprobao svu hranu koja je trebala krenuti s njima. Slana i suha hrana nisu dolazile u obzir, već su nosili konzervirano meso i ribu, krumpire i razno povrće, kao i voće i juhe. Ponijeli su pivo i ječmenog slada, no vino i žestoka pića su bila zabranjena. Kada su se zalihe ispraznile, počela je proizvodnja Fram-piva – miješali su sok limete sa šećerom. Pitkom vodom su se opskrbljivali topeći gornje slojeve snijega i leda. Ostale namirnice – 600 kg čokolade, 6 tona maslaca, 1,5 tona krumpira, 540 kg marmelade i 7 tona raženog kruha.
Na brodu su imali pijanino, harmoniku, karte i gramofon.
Za kraj, neuspjeli pokušaj parodiranja DiCaprija i Winsletice. Na prednjem dijelu broda su se nalazio neki krš koji nije dozvolio prilaz i stajanje sa raširenim rukama, vičući “I’m on top of the world!”.
Kon-Tiki
np: GÅTE – ola i
Muzej Kon-Tiki se nalazi 50-ak metara od Fram muzeja i Pomorskog muzeja. Nalik Fram muzeju, posveta je etnologu/zoogeografu/antropologu Thoru Heyerdahlu, poznatom po teoriji migracija i prije otkrića američkog kontinenta po Pacifiku.
Dakle, gospodin Heyerdahl se nakanio putovati po Tihom oceanu godine na plovilu nalik onom kakvo je bilo u konstrukcijskom smislu na raspolaganju narodima. Spomenuto plovilo izgleda otprilike ovako
i zove se Kon-Tiki, prema starom imenu boga Sunca starih Inka. Grand master respect, ja na ovome ni na Pokotini ne bih krstarila. 28.04.1947 je iz Perua krenuo na put, nošen Humboldtovom morskom strujom. Do otočja Tuamotu je prevalio nešto manje od 7 000 kilometara za 100 dana.
Ispod splavi se nalazi imitacija podmorja sa 10-metarskom kitopsinom i raznim dubokomorskim organizmima
s kojima su se susretali putem. Osim ove splavi, muzej je udomio i ostale njegove brodove, Ra od papirusa
Fatu-Hivu i Tigris.
Nota bene, Heyerdahl je umro u 87-oj godini od tumora na mozgu, 2002. godine. Za života je dobio brojne odlike i priznanja a 1951. je dobio i Oscara za dokumentarac.
Sjømannsmuseum
Pomorski muzej smo samo preletjeli i nisam baš fascinirana. Čamci, propeleri, jedrilice i miris sušene ribe… boring.
Folkmuseum
np: FINNTROLL – suohengen sija (brlog duha močvare)
U Muzej folklora smo ušli 15 minuta pred kraj radnog vremena uz upozorenje da se njime potom možemo kretati samo po eksternim dijelovima muzeja. Protrčali smo prostorijama vezanim za povijest Vikinga i putem preskočili Beludžistan, Togo i slične “zanimljivosti”. Žurili smo van radi posebnog zdanja – drvene crkve (stave church, stavkirkja) koja je za mene bila kulminacija dana. Do nje se prilazi stazom koja je bila pod snijegom
a izgled crkve je preopako moćan.
Impresivna stavkirkja Gol datira iz davne 1212.-te godine i kompletna je od drveta. Zanimljiva je jer predstavlja prijelaz paganskog vjerovanja u nordijske bogove u kršćanstvo – na crkvi se nalaze križevi no urešena je runama i toliko krasnim vikinškim pleterima. Stajanje kraj nje, pogotovo u uvjetima sumraka, slabe rasvjete i susnježice ispunjava nekim strahopoštovanjem i divljenjem tradiciji.
Kad smo završili foto-session ove crkve, krenuli smo prema autobusnoj postaji i otišli u grad na sladoled. Doesn’t get any better than this, actually.