Dan #10. | Lofoten

Volim jutra kada me dočeka ovakav tip magle. Gusta i teška, skoro da ju možeš opipati koliko je chunky. Ne volim ovakva jutra kada smo na putu jer to znači da će prilika za pogledati i poslikati nešto što bi pod regularnim svjetlom i sunčevom toplinom biti manje. Puno manje.

No, kako smo krenuli prema arhipelagu Lofoten, poznatom po tome da nema lošega kadra, bili smo jako dobro raspoloženi.

Lofoten (staronor. lo + fotr = risov otisak stopala, starosjedioci su smatrali da arhipelag izgleda kao da je trag risove šape) je jedna od najljepših i najpoznatijih norveških lokacija za posjetiti. Karakteristična klima – a Lofoteni su poznati kao klimatski paradoksalni, zbog tople Golfske struje ovdje je neuobičajeno toplo i zimi iako se nalaze u Arktičkom krugu – omogućuje rast i razvoj flore koja je neopisivo zelena i izgleda svježa, a životinjski svijet buja. Lofoteni su čak i dom najvećeg dubokomorskog koraljnog grebena (Røst greben), kalkulacije vele da više od 2/3 ribe ulovljene u Norveškom i Barentsovom moru makar jedan dio životnog razvoja provede ovdje.

Izgledaju nehumano prelijepo. Iz divnog i čistog mora izviru kamena brda oštrih vrhova i zanimljivih oblika, pokrivena dekicom čije zelenilo jako lijepo komplimentira plavilu mora i neba. Ne postoji loš kadar. Gdjegod uperiš fotoaparat, a nije moguće prolaziti i ne držati ga u “okini” poziciji cijelo vrijeme, samo divota.

Turista je na sve strane. Auti, motori, kombiji, busevi… Ovo je vrlo popularno odredište. Ljeti prodaju ljepotu i more, kao i finu ribu, dok zimi prodaju auroru borealis i izlete i lov na polarnu svjetlost.

Vozili smo cijeli dan, s jako puno stajanja i naslikavanja prirode. Navečer smo naišli na kamp uz pješčanu plažu, gdje smo parkirali motor, podignuli Hilleberga, odjurili umočiti guzice u Atlantik i zaspali kao dječica.