Dan #4. | Helgeland i Svartisen
Ivana
Helgeland je predivan kraj. Deseci kilometara ceste uz obalu povremeno su prekinuti trajektima, a sama je cesta okićena turistima u kamperima koji redovito zaustavljaju vozila da bi stali i propisno poslikali neku prirodnu ljepotu.
U Utskarpenu smo stali s namjerom da poslikamo i mi jedan komad obale i da Lazić pročekira ulje na motoru. Budući da je razina goriva u rezervoaru bila taman za možda do sljedeće benzinske koju je pokazivao Google maps, a meni se nije dalo vraćati već sam željela malo prileći na klupu uz obalu, otišao je sam. Rutinsko punjenje gorivom na mogućoj bengi udaljenoj 10 km pretvorilo se u čekanje da se vrati od puna tri sata. 
U međuvremenu sam izgorjela (po običaju, nos prvi na udaru, izgledam kao lokalni pijanac), ali mi je baš dobro došlo pružiti kralješnicu na betonsku klupu.
Na jednom od trajekata koji prevoze ljude preko fjordova ušli smo u Arktički krug koji je započeo s koordinatom 66°33′46.8″.
Obilježen je statuom globusa na kamenoj obali i plijenio je puno pažnje turista. Svidjelo nam se kako je prvi dan po ulasku bilo vrlo toplo i ugodno, nekako neočekivano za ovo područje iako je ljeto.
Svjetlost Sunca vrlo je snažna i jako je ugodno biti na njemu, i temperature su zasigurno više nego biste pomislili na prvi mah.
Po silasku s trajekta produžili smo Obalnom cestom do jedne od najbitnijih točaka putovanja – glečera Svartisen.
Meni su glečeri posebno zanimljivi i rado im prilazim kada je moguće. Fasciniraju me duboki i stari slojevi leda koji su toliko duboki da nemaju priliku otopiti se tijekom tople sezone u godini, već ostaju konstantno potpuno zaleđeni. Nažalost, temperaturni trendovi dirigiraju sustavno topljenje svakoga od njih na Zemlji, njihov volumen tijekom stoljeća polako se smanjuje a voda iz njih putuje prema morima.
Svartisen se ne vidi s druge strane (cesta E6) i ovako se s Obalne ceste čini maleni jer je “jezik” (snježna masa među brdima koju vidite) relativno malen, ali Svartisen je najveći glečer na norveškom tlu.
Krvavo je ogroman. Označila sam točku gdje smo stajali i poslikavali Svartisen.
Do kraja dana guštali smo u skoro pa divljini (da nema ceste, ovdje nikoga ne bi bilo) i smišljali gdje ćemo dići šator.
Po dolasku u Saltstraumen, mjesto poznato po maelstrom fenomenu u moru uz grad, odlučili smo proučiti što se ovdje događa i potom dići šator uz more.
Saltstraumen ima status prirodnoga rezervata, kao i brojne druge površine u Norveškoj koje Vlada kategorički štiti. Grad je otkupio sve površine od privatnih vlasnika da bi omogućio svakome prilazak moru i pogled u fenomen.
Maelstrom nastaje u tjesnacu između Skjerstadfjordena i Saltenfjordena, dug je 3 km i 150 m širok. Cca 400 000 000 kubika vode prođe tijekom 6 sati, “pretakajući” se između dva bazena spomenutih fjordova, a posljedica su konstantne plime i oseke. Maelstrom može dosegnuti brzinu od 20 čv (oko 40 km/h) a posljedično su vidljivi virovi promjera i preko 10 metara. Lokalci ih zovu “kotlovima”. Smjer struje mijenja se svakih 6 sati (što je posebno zanimljivo). Nakratko voda u tjesnacu miruje, dok vodena struja ne postigne brzinu i vodeni volumen ne krene kaskadirati.
Pogled iz šatora prije spavanja.
total: 442 km.
