O škorpionima, dovoljnom maženju i oštrenju noževa

Negdje početkom faksa, kad sam počela razvijati jak interes spram entomologije i kad sam prije spavanja gutala Kovačevićevu entomologiju kao najnapetiji komad fantasyja, donijela sam u kuću sa terena nekih stotinjak kukaca koje je trebalo nositi na faks na determinaciju. Bilo je uistinu svega, dominirajuće terestričnih Coleoptera i njihovih ličinki. Protiv imaga kornjaša mama nije imala toliko ružnih riječi, ali samo jedan pogled na ličinke ju je natjerao da se uhvati za glavu. Iako joj je bilo jasno da sam ih donijela radi faksa, nije joj bilo jasno otkud u tome toliko uživam. Zašto bi netko prčkao po crvima, zaboga?! Zašto se nisam opredijelila za cvjećarstvo? Kako nekome uopće može pasti na pamet neugledni crv hrastove strizibube od 10 cm kraj šarenila latica roda Bougainvillea?
Ne znam, mama, zbilja ne znam…

Koju godinu kasnije sam nabavila prvu tarantulu, životinjicu koja je došla k meni kao kubični centimetar bijelog mesa, čije su planirane dimenzije odraslog pauka bile oko 20 cm od vrha lijeve noge prvog para do vrška desne noge četvrtog para. Njena je reakcija, skoro plačnog glasa, bila: “Što je sa tobom? Jel te nisam dovoljno mazila dok si bila dijete? Zašto želiš držati takve životinje u kući? Što nedostaje mačkama?”. Dramatičnost je reakcija, analogno, rasla kako sam počela donositi škorpione, zmije i ostatak srodno neuglednih životinja koje uglavnom žive u tuđim noćnim morama i hrane se strahom u očima pod snenim kapcima.

Otvorio bi joj se nepostojeći čir, da je među nama i da vidi što sam friško kupila.

Imam dosta noževa u kući. Uglavnom su kuhinjskog tipa i u upotrebi su svaki dan. Nemam nikakav poseban fancy set, već sam ih uglavnom kupovala stihijski i kako mi je trebao koji tip noža. Vjerojatno znate da nožem za rajčicu nećete rezati maslac ili nedajbog kosti :D: . U tom svakodnevnom korištenju nema toga što me može izbezumiti toliko kao tup nož. Kad nož ne može rasjeći glatko kožu rajčice ili srolani sushi, pretvaram se u Hulka. Bilo je normalno, stoga, zamoliti dida, danas izumrle kovačke struke za kratki tečaj učenja brušenja. Did, inače vrlo voljan svakoga nešto naučiti, oduševljeno je prihvatio i koji trenutak kasnije sam naučila jednu od sitnica koje će mi biti korisne do kraja života. Prvo, to je toliko jednostavno da je tužno da su noževi kod većine ljudi toliko tupi, a drugo, davanje noževa na oštrenje ključ-majstorima nerijetko završava uništenom linijom oštrice, pretjeranom stanjenošću i sličnim nepopravljivim štetama, koje posebno dolaze do izražaja kada ste platili set i preko tisuću kuna.
Vjerujte, lakše je kupiti brusni kamen i naučiti specifičan pokret rukom preko njega. Našla sam brus aka štrajher japanskog podrijetla, bijele boje i ultrafine granulacije, koji upošljavam svaki put prije nego se uhvatim ručka. Kod mene tupih nožekanja nema, budite sigurni.

Nekoliko mjeseci nakon što sam ispretresala razmišljanja kreativnog Barbuda na svartu, počela mi se vrzmati ideja o nožu. Naravno, ne hladnom oružju već funkcionalnoj alatki koja će mi biti na raspolaganju uvijek, za presjeći konop, otvoriti konzervu, rasjeći jabuku, pa i namazati tofunezu na integralni kruh ili bilo što što u taj trenutak traži jasan rez. Pogotovo bi mi dobro došla na putovanjima.

Javila sam mu se i on je napravio nož. Po narudžbi. Jednostavan, malen, ženski. Imam relativno malenu šaku i zbilja traži specifično oblikovanu dršku, koja pravilno leži u stisku između dlana i prstiju. Da je Barbudo imao odljev moje šake ne bi ovoliko dobro pogodio gabarite drške – nož sjeda kao ključ u bravu.

Sa njim je došla i vrlo tvrda futrola, koja bi trebala služiti kao barijera između oštrice i mog tijela, u najgorem slučaju, ako dođe do kakve prometne. Impregnirana je meni nepoznatim sredstvom i toliko je čvrsta da daje “tvrdi” zvuk kad kuckaš drškom noža po njoj. Nadam se da će me čuvati od bizarnih nesretnih slučajeva.

Jako cijenim majstore kreativce, obrtnike i spretne sa rukama, sposobne pretočiti sliku iz glave u predmet. Oduševljava me pomisao na moj predmet, nešto moje, smišljeno za mene i po mojim željama. Podsjeća me na mitska vremena kad se predmetima kao što su oružje i nakit davalo ime, imali su velik simbolički značaj i korelaciju sa vlasnikom,  kao i na preomiljenog Diabla sa nizom imena oružja – Gryphon’s Claw, Gonnagal’s Dirk, Doombringer, Storm Spire, Mindcry, Gleamsong, Messerschmidt’s Reaver… Sve jedno ljepše od drugog. Ja ću se u potrazi zadržati na imenu sa što manje engleskog, sa namjerom da ga nazovem njegovim matičnim (dakle, finskim).
Sorry Barbudo, ništa od Pukija