Imam problem, priličan.

Od cca šesnaeste godine hodam sa ruksakom na plećima kada nekuda idem. Išla u trgovinu ili do nekoga, sa namjerom da mu nešto odnesem ili makar sa njim prošetam, nosim ruksak. Nekad je na prvi pogled prazan, ali u njemu su mi novčanik, ključevi, obično kakva knjiga i slično. To mi je toliko normalno i samopodrazumijevajuće da nije ni u teoriji opcionalno.

Štoviše, živciralo me uporno postavljanje pitanja “E, al nedjelja popodne je, nije škola, što će ti ruksak?” u dubokom čudu. Nije mi bilo jasno zašto im nije bilo jasno kako je taj ruksak dio mene, treba mi i zapravo nečemu služi. Uz sve, ne podnosim nošenje vrećica u rukama. Ako me vidite sa vrećicom, slobodno zaključite da je trenutni glavni ruksak na pranju ili sam loše procijenila kako “idem samo po par stvarčica”. Volim imati slobodne ruke, jednostavno mi se ne da tegliti vrećice koje režu dlanove ili mrcvare rame teretom.

Izmijenila sam ih podosta u zadnjih, khm, desetljeće i pol. Bilo je jeftinih, skupih, DIY, šarenih, monotonih, jednostavnih i kičastih. Obožavanih, voljenih i “privremenih rješenja” dok ne nađem nešto bolje. U par navrata sam hvatala i hipsterske poštarske torbe, etno vrećaste sa vezom i stakalcima, a za neke rjeđe situacije sam koristila i prelijepi zeleni pleteni ceker, koji je uz pomoć Trollcata na granici upotrebljivosti.

Tu je i faktor Lazić. Čovjek ima nadaleko poznat nevjerojatan radar za ubosti ruksak o kojem će se pričati. Recimo, u potrazi ću ja štedljivo mjerkati i kupiti nekakav bazični i funkcionalan model dok će on u tisućama ruksaka u shopping centrima rovariti i rondati dok ne nađe onaj jedan jedini ultimativni, dizajnom savršen i izvedbom praktičan do balčaka. Ovdje ću posebno istaknuti mađarski brand Heavy tools, čiji model je podnosio Lazićev teret godinama, dok ga nisam poderala upravo ja upornim tegljenjem kila i kila sjemenki, tikvi hokkaido i sličnim teretima koje on ne vuče kući. Dapače, Lazić će se uvijek čuditi otkud toliko toga vučem i u startu. On vjerojatno misli i da se namirnice teleportiraju iz trgovina na police u kući.

Upravo taj HT ruksak sam nosila do raspada prije par mjeseci. Tad sam zaključila da je krajnje vrijeme nalaska nekog stvarno dobrog, svog. Privremeno sam isukala prastari crni Mc Kinley i promatrala sve žive ruksake u svom krugu. Naravno, jedino mjesto koje može držati ruksak koji mene iole zanima je domena Intersport / Vrhunac / Igloo sport i slične trgovine.

Ali…

Problem koji spominjem u prvoj rečenici nisam riješila tako što sam kupila pederušu, platnenu torbu ili fancy ženski ruksak. No :roll: . Na ugodnom popustu sam ubola Jack Wolfskin zvijer za nekih 500-tinjak kuna

zbog kojeg se i Lazić pojeo. Brand mi je upao u oko na proputovanju do Norveške, Nijemci i Danci jako vole ovaj brand i nose rado odjeću, obuću i opremu sa ovim imenom. 75% populacije na palubi Stene je nosilo Wolfskina. Hibridni je između manjeg planinarskog i nekakvog urbanog (untisega, kako ne podnosim ovu riječ :D: ) i mjeri nekakvih 30 litara. Trideset litara koje ja bez grča napunim :D: . Od dana kad sam platila ruksak, otkinula etiketu pri izlasku iz dućana stavljajući ga automatski u pogon, nisam ušla u kuću sa ničim manjim od dupkom punog ruksaka. Mineralne, sokovi, brdo povrća… Grozna sam. Ne mogu reći da sam i na trenutak tražila nešto što će od mene podsvjesno tražiti da nosim manje stvari, ali nisam očekivala da ću ovoliko uporno pretjerivati.

Jel mi to trebalo? Ne znam.

Jel mogu ikako nositi manje? Ne znam ni to, nisam probala =)

Ali, nađoh ruksak točno po svojoj mjeri.