PushTheButton?

Fotografije i prateći tekst vezani za Tehnički muzej u Oslu.

np: ARCH ENEMY – slaves of yesterday

Dakle, Tehnički muzej u Oslu je na redu. U njemu smo proveli najviše vremena od svih muzeja, preko 3 sata. Razlog za (skoro) kampiranje u njemu leži dijelom u gabaritima zdanja a dijelom u ogromnoj zanimljivosti i priličnoj interaktivnosti. Dragec je taj dan bio frei pa nam se pridružio u krstarenju ovim velikim igralištem… i pritiskanju brojnih dugmića. Cijelim putem su nas pratila djeca koja su dobila papire sa zadaćom tj. odgovaranjem na pitanja, nisu bili ništa manje ili više zaigrani nego mi.

Hoćemo redom?

Na parkingu pred muzejem se nalazi električni auto. Uključen u utičnicu kao mobitel na punjenju.

BTW na nekoliko mjesta u gradu se može rentati električne aute. Doduše, izgledaju pomalo ružnjikavo (čitaj: kao da su prošli kompresiju na smetlištu) ali Norveška je dobrano ekološki osviještena.

Unutrašnjost muzeja je lijepo dekorirana a suvenir shop bogat sitnicama. O tome nešto kasnije

Nakon što smo platili karte (80 NOK, nota bene)

ušli smo u prostor u kojem leže industrijske sprave i strojevi. Zanimljivo je da rijeka Aker teče kraj muzeja i svojedbno je predstavljala značajan energetski izvor za industriju. Ovo je parni stroj iz 1852. godine, dizajniran u neogotičkom stilu.

Tu se nismo posebno zadržavali jer nas je zanimalo izlaganje medicinskih pomagala unazad 150 godina.

Ovo je plakat rađen u vrijeme napada kuge na Kinu i jednostavno zove na upload na moju stranicu.

Osim standardne opreme bolnica (uniforme, čelična pluća, MRI iz sedamdesetih, vozila hitne pomoći…) ovdje možemo vidjeti i nešto teratologije

i veliki zid o poliomijelitisu.

Krećemo prema Bessemerovoj peći u sklopu mehanićke i metalne industrije

i nailazimo automobil zdrobljen na volumen manji od metra kubnog.

Letimično promatramo strojeve za drvnu industriju i izradu papira i skrećemo na fiziku.

Pomičemo Newtonove kuglice (nešto debalansirane)

a Lazić kao i obično, mora iskazati sve svoje posebne sposobnosti. Šetnja po debelom užetu razapetom između dvije točke udaljene oko 3 m je prošla točno kako je on to očekivao – pljesak, vriska i pokoji grudnjak lansiran prema njegovoj glavi.

To što je za tu akciju sa užeta potjerao djecu uzrasta 10 godina… to zbilja nema veze

Evo nas i do dijela s mehanikom fluida.

Iz nekog razloga nema fotografije modela našeg omiljenog geoida u kojem se pri rotiranju poluprozirnog tijela vidi kretanje fluida i samim time rad Coriolisovih sila. Damn.

No, zato su ovdje moćne ruke, aparat za pitku vodu koji povremeno blobne mjehurić zraka i jedno jaje. Šala. Ovo je demonstracija djelovanja centrifugalne sile na vodu, a kuglica je tu da pokaže kako dovoljno jaka centrifugalna sila može vodu toliko “stjerati u kut” da se sva voda “zalijepi” za stijenke posude, tj. centrifugalna sila nadjača gravitaciju.

Znači, ručku u dlanove i ožeži!

Kako ipak pripadam slabijem spolu, nisam uspjela lopticu dovući na dno, ali su proradile neke druge sile i aktiviran je generator lascivnih komentara

Muški.

Idemo dalje.

Lazić se okušao i u usmjeravanju vrlo laganog balona kroz obruče pomoću toplog zraka

i generiranju električne struje mahnito pedalirajući.

Također je pojačavao intenzitet vjetrova na modelu vjetrenjače i naučili smo da ful opasno jak vjetar ne daje pretjerano zadovoljavajuće rezultate.

Potom smo stali kraj kompleksne skalamerije, koja je meni uvijek zanimljiva za promatrati. Ova je pogotovo kompleksna i krcata je pomičnim barijerama, epruvetama sa nekim plavim fluidima i sl. Izraz lica mi je ono…

Nastavili smo prema matematičkoj sekciji. Ovdje smo ustanovili par činjenica koje nismo znali:

1. ja sam disproporcionalna (raspon ruku mi je kraći par centimetara od visine)

2. nije nam tijesan jedan kubik (mislim da bismo bez Steel bootsa stali i u manji prostor)

3. dovoljno smo sinkronizirani da prevučemo lopticu od dna do vrha izrupičene ploče

Nakon što smo neko vrijeme proveli u dijelu muzeja zaduženom za educiranje o telefonima, Morseovim aparatima i povijesti kompjutora, došli smo na meni najzanimljiviji dio. Može se objasniti jedino kao “Hawking for a minute”. Dok je Lazić pomoću naočala sa senzorom koji pokreće kurzor na velikom monitoru rješavao kompleksne zadatke, ja sam sjela u kolica

popravila naočale na nosu (na mostu koji sjeda na nos se nalazi senzor), izravnala pilu i prošla kroz vrata. Zapravo je prilično zanimljivo i vrlo jednostavno. Još da je sjedalo mrvicu udobnije i dolazi u leopardovom uzorku, da ima ghettofucknblaster i dasku za rezanje krvavice… ma bio bi hit godine u Tisovcu

Ovdje sada dolazi velika rupa sa fotografijama i opisima.
Slijedi dio posvećen motociklima, autima, avionima i sličnim meni apsolutno nezanimljivim igračkama. To otprilike znači da o njima i tehničkim karakteristikama ne znam ni guknuti, a kako poznajem osobu koja o tome može nešto više reći, probat ću ga nagovoriti za koji komentar kraj slika koje uploada.

Za kraj, ulazak u Klimu X.

Radi se o projektu nastalom u kolaboraciji sa institucijama CICERO (Centre for International Climate and Environmental Research Oslo), IPY (International Polar Year), UIO (University i Oslo) i brojnim internacionanim organizacijama – WWF, Bellona etc.

Otvorio ga je Jens Stoltenberg (norveški premijer) u društvu laureata za Nobelovu nagradu za mir, dr. Rajendra Kumar Pachauri dana 11.12.2007. Ravno 364 dana kasnije ulazimo mi, bez blagog pojma šta nas čeka.

Najprije ulazite u prostoriju sa policama i žutim gumenjacima sa naznačenim brojevima.

Preobuvanje u ove genijalne čizme je mandatory, a implicira da nas očekuje nešto nasty

A ništa, lagana šetnja prema ulazu

iza kojeg se krije prostorija sa slabijom rasvjetom

i hladnom vodom dubine 20-ak cm, iz koje na par mjesta strši par gromada leda, lagano se topeći. Prostor je zamislio Codesign, arhitektonski studio vođen Peterom Ullstadom s ciljem predstavljanja problema globalnog zatopljenja. Ledene gromade simboliziraju Arktik a prateće animacije na videozidovima upozoravaju na vrlo vjerojatno ogoljen Sjeverni pol do 2050. godine (nastali u suradnji sa NRK i WWF). Uz filmove, ovdje su i plakati s informacijama i glasački mehanizam – nakon što nam se na videozidu predstavi izjava tipa “Izgradimo što više vjetrenjača u Norveškoj” spustimo stopala na prekidače koji djelomično vire iz vode, ovisno o tome podržavamo li to ili ne. Do svibnja 2008. godine je na prekidač za podržavanje spušteno više od 100 000 stopala. Sama izložba će se zatvoriti u prosincu 2009. a do tada očekuju summa summarum 300 000 ljudi.

Za kraj, smiješak u termo-detektirajuću kameru

i izlazak na svjetlo. Dolazimo do izložbe angažiranih fotografija sa stihovima Boba Dylana, Hard rain’s gonna fall.

Stajemo u suvenir-shopu, Lazić kupuje optičku razglednicu sa kartom svijeta a ja slinim na žute Viking čizme. Pogled na cijenu od mizernih 250 NOK mi u sekundi promijeni mišljenje.

Izlazak van na snijeg, sjedanje u auto i drito za grad. Tri sata dobro potrošena.