Savskim nasipom od ZG do SPS

Jedan od najboljih faktora toplog dijela godine povećana je moto-aktivnost. Iako smo oboje trenutno pod opterećenjem, uspijevamo uloviti pokoji trenutak za sebe i koji kilometar. Mene čudi i koliko mi je trebalo da konačno sjednem i napišem ovaj tekst, ali nekad jednostavno nemam vremena.

Nekako smo se uspjeli u nedjelju dogovoriti da odvezemo rutu Zagreb – Staro Petrovo Selo držeći se koliko je moguće savskog nasipa. Super je osjećaj kada izađeš iz kuće s namjerom da otputuješ motorom nekamo i ustanoviš kako te čeka lijep dan. Vjerujte, nakon svih kiša koje su nas prale tisućama kilometara od kuće, pokoja zraka sunca (čak i tračak koji se sramežljivo probija kroz oblake i daje optimizam da do pljuska neće doći) ultimativni je šut dobre volje.

Krenuli smo s kurblanjem u 6, oboje katastrofalno nenaspavani. Nedugo nakon prelaska Mosta mladosti, skretanja prema Hreliću i prolaska kraj odlagališta otpada pojavljuje se nešto za Zagreb zbilja neočekivano. Kako sam tim putem prolazila prvi put, malo za reći da me iznenadilo – ovaj nasip

počeo se pretvarati u jednu vrlo mirnu i tihu zonu mira i spokoja – ušli smo u nekakvo malo selo koje sam naknadno pomoću Google mapsa uspjela determinirati kao selo Sasi. Lokacija sela u odnosu na ZG savršena je – Sajmišnom cestom za 10 minuta nalaziš se na rotoru Zapruđa a istovremeno nalaziš se u komadu prirode koji izgleda kao da je smješten u najveću slavonsku vukojebinu uz Savu, maknutu od glavne ceste. Ovo je, da se razumijemo, samo ogroman plus, nikako zamjerka. Ne bih se bunila kada bih i ako bih tu živjela. Kao jedini problem vidim milijarde milijardi komaraca ljeti. Kao netko na koga leti sve živo krvožedno i tko se iz obične šetnje travnjakom vrati s makar 3 krpelja, mogu reći da bi to mogao predstavljati problem ali za ovaj setting generalno nemam nikakve zamjerke.

Cijeli put relativno dosljedno paralelno prati Savu. Smjenjuju se šume i šumarci, pokoje selo, derutni posjed bana Erdödyja, makadam, skela na Savi i jedan specifični mir.

Lokacija na jednoj od točaka duž Save bizarno je spokojna. Obitavajući na njoj imam dojam da se radi o mjestu gdje bih mogla godinama sjediti i meditirati pod borom polako utapajući se u jantaru.

Čak sam nabasala na traktor kakav je vozio moj did. Kao dijete redovito sam se zavlačila u didove garaže i radionice i stari Ursus bio je regularno poprište mog trolanja – obično bih prepadala babu zavlačeći se u kabinu, stavljajući kriomice ključ u kontakt poziciju i trubeći iz sve sile kada bi ona zamišljeno prošetala kraj traktora. Koliko god da je ona zamjerala, toliko je did odobravao i imala sam imunitet za sve prankove.

Lonjsko polje je suho, ali vide se tragovi poplave na stablima i raslinju, što mjestimično doseže visinu biljaka čak metar i pol. Prolazeći uz jednu točku primjećujem nešto nalik ogromnom kamenju koje viri iz kaljuža. Boljim promatranjem ustanovljujem da se radi o prascima (domaćim prascima vulgaris, ništa veproliko) koji jednostavno chillaju u hladu i uživaju, štonobisereklo, kao prasci. Doslovno nisu ni trepnuli kada smo prišli.

Meni uvijek prvo bljesnu divlje svinje i uvijek se malo strmeknem kada spazim nešto njima nalik. Iskoristit ću priliku i ponoviti zašto je to tako za one koji loše pamte i/ili im mozak može u datom trenutku onaj djelić sekunde potrošiti na procesiranje informacije koju su negdje jednom pročitali i onda su sposobni brzo ju praktično primijeniti:

• veprovi su izuzetno bipolarne životinje, u 300 kg čistih mišića nalaze se dvije “osobe” – prva je dozlaboga plašljiva i panična, plaha i boji se svoje sjene a drugi je karakter nemilosrdni protivnik sposoban agresivno se boriti u namjeri da se obrani ako procijeni da je u opasnosti (ovo je, zapravo, toliko samopodrazumijevajuće i logično da im nitko s pol čiste u glavi ne bi smio zamjeriti) što ukratko znači da će dati zadnji atom snage da vas makar pošteno ozlijedi, ako ne i ubije, jer je dobio dojam da ćete ga napasti
• na našem području nemaju predatore – u brdskoj regiji mogu nabasati na vukove i medvjede; u Slavoniji su glavne badže koje se rado iživljavaju na kukuruzištima (polja kukuruza vepru dođu kao mornaru kupleraj na obali nakon godine dana mora; nisam jednom vidjela kratere sa štetom u redovima kukuruza, tuga živa)
• njus, sluh i miris imaju ekstremno razvijen – kada primijetimo vepra, sa sigurnošću možemo smatrati kako je on nas primijetio daleko ranije i već je pokušao bježati
• prioritetno isključivo bježe – ne idu na čovjeka, ne love ljude s namjerom da ih raščereče i pojedu, ne rade sačekuše i zasjede jer nisu fanovi snuffa – svaki napad uzrokovan je isključivo strahom za svoj opstanak
• konfrontacija s ikim nije opcija dok vepar nema dojam da je stjeran u kut, a najveći su problem gravidne ženke i krmače s mladima, dozlaboga protektivne
• kada vidite malo šarmantno prasence sa štrafama i pjegama po leđima – prošetajte dalje, ne prilazite mu, ne gledajte ga, ne mazite ga, ne pokušavajte ga uzeti s namjerom da ga usvojite i date mu ime Šunkica – okrenite se i nestanite u što kraćem roku…
  
• … jer krmaču i njezin gnjev ne želite upoznati i teško ćete preživjeti njezin napad. Jednostavno nemojte.
• od veprova koji su osjetili da ste im prijetnja ne bježi se jer je nemoguće biti dovoljno brz za takav pothvat
• optimalnog rješenja nema, najtoplija je preporuka umuknuti, šćućuriti se i dati do znanja da nisi opasnost – nema bježanja, urlikanja i zazivanja upomoć
• u najboljem slučaju vepar može otići ili izgnorirati moguću prijetnju, iako, veća je vjerojatnost da će vas u kamakrazy ludilu napasti i nimalo mediocre skasapiti zubima koji cepaju kožu i mišiće bez ikakvih problema; ovdje poseban set problema povlači vaše moguće pseće društvo koje je dodatni detonator zaštitničkih emocija krmače i ujedno živinče s još manjom vjerojatnošću od vas za preživljavanje

Nadam se da sam vas makar malo prepala i prodrmala, jer ono što će vam krmača napraviti još uvijek je redovima veličine stravičnije i horornije.

Nedugo nakon nailazimo na konje. Po silasku s motora s namjerom da ih pozdravim ustanovila sam da se radi o desecima prelijepih konja, kobila i ždrebadi puštenih u mir i sjenu stabala. Činili su se vrlo ljubopitljivi i raspoloženi za upoznavanje, što nam je silno teško palo. Svi su uhranjeni i zdravi i gušt je vidjeti takve životinje u takvom broju.

Vožnja Lonjskim poljem bila bi idealna da makadam ne čine gromadetine kamenja preko kojih prolazak u prikolici ne istjeruje plombe iz zubi. Tek povremeno i mjestimično našla bi se nešto finija gradacija (ova na slici nalazi se nedaleko od spomenika u Jasenovcu). No, to nas nije smetalo, vožnja šumama i mirnim krajem kroz koji svakih sat vremena prođe 0,33 automobila još uvijek šije to mrcvarenje nasipanim šljunkom.

 Došli smo u SPS, ručali, kratko odrijemali i starom cestom nagazili nazad prema ZG. U stan smo ušli u 10 navečer, taman pred nevrijeme i blago kišom ovlaženi. Jako jako zadovoljni danom.