Šetanje po prirodi oko Osla
Ivana
Oboje smo revni šetači i nismo, kako bi se u narodu reklo, bez vraga završili u Norveškoj. Da padamo na plaže i ležanje na ručnicima, sigurno bi se preselili u neku od mediteranskih država. 
Lazić srećom dijeli mišljenje o svježem planinskom zraku; ako je ikad i sumnjao u to, u suprotno je postao uvjeren prošlo ljeto (prvo u Oslu) koje je bilo prvo podnošljivo nakon sigurno 15 godina. Zapravo, ne podnošljivo koliko divno ugodno, svježe, zeleno i bez puno sparine karakteristične za Hrvatsku – doslovno kao najljepše proljeće. Paradigma koja u Hrvatskoj ne postoji podugo. Zima se obično prekobaci u ljetni infierno i dec it.
Oslo je izuzetno brižan po pitanju čuvanja zelenih površina, zabranjen je ulazak u šume motornim vozilima, a navodno će i biciklisti ubrzo ostati kratkih rukava. Najviše zato što jurcaju nizbrdo brzinom metaka i zbilja postoji poveća vjerojatnost da će pješaka (ili drugog biciklista iz kontra smjera) ladno spucati pri spustu. Mislim da će vam o udjelu zelenih površina najbolje reći Google mapsi:
Mi smo smješteni na rubu Østmarke (velika zelena fleka dolje desno), udaljeni smo od ulaza u šumu nekakvih pet minuta hoda, dok je druga poznata velika gradska zelena površina smještena dijametralno – u kutu gore lijevo – i zove se Nordmarka.
Po Østmarki hodamo koliko je moguće, a koliko god mislite da su ljetne šetnje nešto lijepo i ugodno, vjerujte mi na riječ kada kažem da su zimske još bolje. Ovdje zima još traje iako snijega baš i nije bilo ove godine, ali u par navrata odjurili smo u snijegom pokrivenu šumu u blizini kuće. Nije toliko hladno, dapače, nakon 100 metara hodanja i/ili penjanja po šumskom terenu kroz snijeg lako ćete se ugrijati. O miru, tišini, izuzetnoj ljepoti i svježini koja vas doslovno reže da ne pričam.
Evo par slika šetanja po smrznutom jezeru nedaleko od Ytre Enebakka:
fenomenalne nedjeljne rute od 23 kilometra kroz Østmarku pune trčanja kroz snijeg, pokušaja penjanja, spuštanja nizbrdo na guzici i pjevanja kroz šumu because YTF not
i traženja Kjerringhøgda branntårneta (tornja za praćenje šumskih požara) usred Østmarke:
Najjaču priču dosad ima Lazić koji je neku večer prespavao u snijegu uz zaleđeno jezero usred Østmarke, s namjedom da testira šator. Na opis sam se poparala i jednostavno ga moram pejstati jer je brutalan:
Spavati pokraj zaledjenog jezera ima svoju posebnu car, jer jezero je ŽIVO. Ne zezam, cijelu noc se culo kao da su ispod leda zarobljeni ronioci koji pokusavaju razbiti led i izaci van. Povremeno probiju rubu pa sav zrak koji su izdahnuli izadje van i sve bude popraćeno krljanjem. Svako toliko se cuje kao da je cijelo jezero puknulo popola, a apsolutni favorit mi je zvuk kao da jezero podriguje. Ludilo, sad mi je jasno kako nastaju horor price i nocne more.
:herc2:
U šumi niste nikad potpuno sami i uvijek ima nadobudnih šetača. Uvijek će vam se netko nasmiješiti i klimoglavnuti u prolazu; Norvežani obožavaju šetanje šumama i naravno da im hladnoća/led/snijeg ne predstavljaju baš nikakav problem. Smatram da je bila užasna šteta živjeti u Norveškoj i ne hodočastiti u šumu koliko je moguće.
Oko mene se u ovaj trenutak nalazi desetak uporno kukajućih baba upakiranih u imigrantice s područja Europe kojima je glavni sport na poslu kukanje kako je “vani hladno”, “nema sunca” pa se osjećaju “depresivno”. Meni to nije nikako jasno jer sam, dammit, svjesna da sam u Norveškoj, bila sam toga svjesna i prije dolaska i upravo sam na to i računala. Bila bih prilično iznenađena da je imalo drugačije – zima je, datumski je proljeće krenulo, ali zna se da se na zimu računa još mjesec i pol dana; broj sati svjetla prilično je već skočio i grad doslovno svijetli. Mislim da se radi o ljudima koji su u Norveškoj najviše radi novca i zapravo ne vole biti tu. Ovdje su u maniri najtvrdokornijih gastarbajtera iz osamdesetih koji su leđa ostavljali po bauštelama u Stuttgartu i Minkenu, i samo sanjaju kako će se jednog dana – nakon što nakrče dovoljno para u čarapu – vrnuti natrag na rodnu grudu.
Ja sam, OTOH, kronično zaljubljena u ovu državu. Što više boravim u njoj, sve mi se više sviđa. Naravno da ima mana, ali ono što valja toliko je dobro da se manama uopće ne želim baviti niti im pridajem značaj. Jednostavno tražim način kako da maksimalno uživam i čini mi se kako mi dobro ide.
