Россия

Ne želim zvučati patetično ili divlje u srcu kada ovo kažem, no, kada jednom izađete na cestu motorom na put od makar par dana, možete biti prilično sigurni kako nikad više nećete gledati jednako na putovanja. Toliko je dobro ovako putovati da ne možete zamisliti. Dobijate priliku otkriti jedan divan način za provođenje slobodnog vremena i zapravo po dolasku kući samo razmišljate kako bi bilo lijepo otići nekamo dalje. Ovo je pogotovo došlo do izražaja nakon povratka iz Norveške i iskustva sa prelijepom prirodom. Ništa ljepšega u životu nisam vidjela. Do tada.

Volim biti vani, volim biti u prirodi i putovati gradovima – motor je idealno prijevozno sredstvo. U odnosu na auto, motor omogućuje bliži kontakt sa okolinom i dosta intenzivniji doživljaj. Kad ideš autom i dočeka te kiša – sjest ćeš, zatvoriti vrata i pustiti blues. Kad si na motoru, primoran si tražiti krov nad glavom. Nekad je to hostel, nekad samo šator, nekad posluži i autobusna postaja u nadi da će kiša imati milosti. Nekad stane nakon 10 minuta, kada oblak produlji dalje nekome uništavati planove a nekad sjedaš na motor dok kiša spektakularno cmari i cmari. Ujedno, intenzivnije ćeš udisati sve oko sebe – ljude, gradove, sela, rijeke, planine i kulturu. Bogomdani osjećaj.

Do đira do Kijeva vozili smo uglavnom kraće rute. Bili smo balavi i strašno dobro smo se zabavljali. Vozili smo se na prastarom Tomosu a potom i na eMZi po Hrvatskoj, državama bivše Juge i nešto malo po Mađarskoj. Norveška je bila level up, prilično zahtjevnija ruta. Smazali smo ju sa takvim guštom da to nije bilo za povjerovati a utabala je put za vožnju do Rusije. Postalo je jasno da mi to jednostavno možemo. Sada, nakon što smo odradili Rusiju, imam dojam da su Afrika ili južni dio američkog kontinenta zapravo pisofkejk

U noći 21 godinu nakon pada Vukovara odlučili smo kamo ćemo na put na ljeto 2013. Nekoliko opcija bude uvijek otvoreno, no tu večer odabrali smo vožnju po bivšem Sovjetskom Savezu, s fokusom na Rusiji.

Zašto Rusija?

Zato što je epska u svakom pogledu.

Ogromnost. Površina Rusije čini sedminu kopnene mase Zemlje. Pere ju, pazite, 12 mora iz 3 oceana. Redom, Baltičko, Barentsovo, Bijelo, Karsko, Laptjevsko, Istočnosibirsko, Čukotsko, Beringovo, Japansko, Okhotsko, Crno, Azovsko. Od Kaliningrada do Kamčatke raspoređeno je DEVET vremenskih zona. Tehnički, 11, ali Putin je srezao broj zona da bi smanjio vremensko odstupanje od Moskve. Usporedbe radi, kompletna Europa ima 4.
Graniči sa Poljskom, Latvijom, Litvom, Estonijom, Ukrajinom, Bjelorusijom, Norveškom, Finskom, Gruzijom, Kazahstanom, Azerbejdžanom, Mongolijom, Kinom, Sjevernom Korejom. Duga je oko 10 000 km od najzapadnije do najistočnije točke – od Kaliningrada do Dežnjevog zaljeva. Reže ju 120 000 rijeka duljih od 10 kilometara. Najveće su Ob, Irtiš, Jenisej, Amur i Volga, samo na području europskog komada Rusije.
Posjeduje 100 rezervata i 35 nacionalnih parkova.

Međurelacijska unikatnost. Na tolikom teritoriju i na ogromnim udaljenostima između gradova ne može biti sličnosti. Voljela bih vidjeti i Kaliningrad i Vladivostok. Petrograd i dagestanski Kizlajar. Moskvu i malo selo na granici sa Mongolijom. Jesam rekla “selo”? Mislila sam na pokoju jurtu u pol stepe. Upletite u geografsku različitost i polarnost jednog islama u odnosu na pravoslavlje, dvije najzastupljenije religije ogromne Rusije – vjersko opredjeljenje vrlo jasno definira vizualnost područja – bez puno dvojbe shvatiti ćete koje opredjeljenje dominira kojim krajem.

Čista brutalnost, sirovost, patnja. Rusi su imali vrlo volatilnu povijest, proživjeli i preživjeli su Džingis-kana, Napoleona i naciste. Jedna riječ: Staljingrad. Izgubili su 27 000 000 ljudi tijekom DSR, što čini polovicu ukupnog broja žrtava. Bije ih glas kao nemilosrdne i žestoke, ali i duboko emocionalne i srdačne. Nije ni čudo nakon svega što je taj narod proživio.

Glazba. Emocionalna, duboka, posebna.

Najdraži primjer mi je Pjesma partizana by Aleksandrov ansambl (također poznat kao Zbor Crvene Armije).

По долинам и по взгорьям
Шла дивизия вперед
Чтобы с боем взять Приморье –
Белой армии оплот

Наливалися знамена
Кумачом последних ран
Шли лихие эскадроны
Приамурских партизан

Этих дней не смолкнет слава
Не померкнет никогда
Партизанские отряды
Занимали города

И останутся как в сказках
Как манящие огни
Штурмовые ночи Спасска
Волочаевские дни

Разгромили атаманов
Разогнали воевод
И на Тихом океане
Свой закончили поход.

Pjevala mi ju je baka kada sam bila dijete. Na ruskom i vrlo dinamično. Savršena je.

Svemirski program. Tijekom 60 godina i općeg natjecanja sa Amerima, napisali su niz poglavlja o osvajanju svemira – prvi satelit (Sputnjik 1), prva žena u svemiru (Valja Tereškova), prvi muškarac u svemiru (Gagarin), prva i dvanaestominutna šetnja izvan svemirskog broda (Aleksej Leonov), prvi fizički kontakt sa Mjesecom i prvi šalabaz Mjesecom (Lunohod), prve fotografije tamne strane Mjeseca, prva svemirska postaja (Mir) rezultat su ruske odlučnosti i znanstvene kompetencije.
Ne čini vam se nešto posebno?
Razmislite, Tereškova je 1969. godine lansirana u orbitu. Minijaturnih 66 godina ranije, braća Orville i Wilbur Wright su se odlijepili od tla u avionu. U samo jednom letu provela je više vremena u svemiru nego svi američki astronauti do tada. Zajedno.

Lajka (rus. Lajavica) poznata i kao Limunčik, Žućka i Kudravica. Prvi kozmonaut, prva kučka koja je orbitirala oko Zemlje u Sputnjiku Dva. Legendarno živinče, prelijepa mješanka koju su sa moskovskih ulica pokupili znanstvenici da bi vidjeli kako će se živi organizam ponašati u svemiru, pretpostavljajući kako su lutalice u startu bolje predisponirane za ekstremnije uvjete.

Uginula je u svemiru, ali vječno živi u našim srcima a od večeras i na svartu.

Lajka :benga:

Količina vremena na raspolaganju u najvećoj mjeri definira putanju. Za ovaj godišnji uzela sam maksimalni tj. ukupni broj dana moguć, 31 dan, koji čini ravno 1/12 godine. Solidno, ha? Da je vremena više, išlo bi se i do Mongolije. Šetanje po kazahstanskom Bajkonur kozmodromu, mjestu odakle je lansirana letjelica sa prvim čovjekom u svemiru (Gagarin u Vostoku 1), prva letjelica uopće (Sputnjik 1) i letjelica koja je omogućila prvo orbitiranje oko Zemlje, platila bih suvim zlatom. Naravno, Bajkonur nije nešto u što ćeš ušetati kao u maksimirski park. Ali nije neizvedivo

Putanja se tijekom planiranja dosta mijenjala. Prva verzija podrazumijevala je zemlje Baltika, skretanje na Petrograd, potom Moskvu i onda slobodni pad prema Crnom moru. Kući preko Turske. Ako se negdje previše zaigramo, uvijek možemo proći brže prema kući, sjevernom stranom Crnog mora tj. južnom Ukrajinom.

No…

Odlučili smo žrtvovati Petrograd i Baltik da bismo se što više posvetili prodoru na istok, uz prolazak kroz Moskvu. Cilj nam je postao dolazak na vrata Azije, točnije, granicu Europe i Azije. Potom se stvar dodatno zakomplicirala. Ključni trenutak bio je Holat Sjahl + Vižaj + Ušma. Da biste razumjeli fascinaciju, pročitajte priču o planinarima koji su gadno stradali u vrlo misterioznim uvjetima i za što ne postoji formalno objašnjenje.

Tamo prespavati… Ay caramba :), kamo sreće – Lazić je istražio moguće ceste i putanje i zaključio kako do samog prijevoja nije moguće doći jednim motorom u dvoje, ali samo spavanje u Vižaju već bi nam bilo dovoljno. Rute do prijevoja postoje ali su vrlo skupe (tipa, nas dvoje po 1000 eura) i žestoko precijenjene. Stoga… Plan je bio prilazak koliko je blizu moguće. Problem su rijeke kojih može i ne mora biti, obzirom na godinu, i koje čine prelazak šumskih putova mogućima ili ne. Iako putujemo ljeti, ovo je Ural. Sjeverni Ural. Motor ne može prijeći rijeku.

Prekrižili smo Moskvu nakon što sam na papir stavila sve što nas u njoj zanima i shvatila da za nju jednostavno nema vremena. Odlučili smo ju odgoditi za neka druga vremena, kada ćemo se posvetiti samo njoj. Heck, samo u Muzeju KGB-a imaš što vidjeti jedan cijeli dan. Obilazak Moskve zaslužuje makar 10 dana za propisno iskustvo.

U plan smo opet ugurali i Černobil. Ovaj put u nadi da njihova Vlada neće bez posebnog razloga zatvoriti Zonu. Černobil je morao biti odrađen.

Također, odlučili smo temeljito posvetiti se regiji između Volgograda i granice sa Turskom, onoj zakuhanoj tampon-zoni između Crnog mora i Kaspijskog jezera. Osim republika Ruske Federacije (redom: Adigeja, Karačaj-Čerkezija, Kalmička, Kabardino Balkarija, Dagestan, Ingušetija, Sjeverna Osetija, Čečenija), ovdje je smješteno nekoliko država, bivših članica Sovjetskog Saveza (Azerbajdžan, Gruzija, Armenija). Sve odreda u ovoj kombinaciji čine jedno vrlo reaktivno područje sa prilično nestabilnim sociopolitičkim uvjetima. Odlučili smo proći kroz Beslan, poprište uistinu gadne tragedije koja je zadesila djecu na prvi dan škole.

Zanimala nas je i Elista, budistička oaza u Europi; Jekaterinburg, grad u kojem su smaknuti Romanovi, posljednji članovi carske obitelji; muzej poljskog slikara Beksinskog; nekoliko monumenata na granici Azije i Europe… Niz je prilično dug. Gruziju, mislila sam, pregazit ćemo za 24 sata bez nekog posebnog interesa i potrebe za stajanjem. Isto tako, Turska ko Turska. Da me posebno zanima, hm, ne zanima me.
Nikad toliko nisam bila u krivu

Moram spomenuti i kako je ovo prva ruta u mom životu za koju sam osjetila, ne strah, već nekakav oprez, brigu, obzir i blagi zazor. Do sada smo sve odradili besprijekorno, imali smo sreće i povremeno pameti, ali ovaj put je u zraku bilo nešto drugačije.