Nuklearna elektrana Vladimira lljiča Lenjina je u trenutku katastrofe u produkciji električne energije Ukrajine sudjelovala sa 10%. Sastojala se od četiri reaktora. Prvi je u pogon stavljen 1974. godine a posljednji, ozloglašeni, 1983. godine. U trenutku nesreće je u planu bila izgradnja šestog reaktora, a peti je bio u završetku i trebao je ići u pogon krajem godine katastrofe.

Kritična noć?

26. travnja 1986. godine je sat vremena i 24 minute nakon ponoći došlo do taljenja jezgre u četvrtom reaktoru, nakon čega se u atmosferu podigla radioaktivna prašina koja je neminovno izazvala kontaminaciju područja i strahovite posljedice.

Zašto?

Zato što je tu noć nedovoljno stručno osoblje, koje je dotad radilo u elektranama pogonjenim fosilnim gorivima, u svoje ruke uzelo sigurnosni sustav nuklearne elektrane i odlučilo testirati rad reaktora u smanjenim sigurnosnim uvjetima. RBMK je vrsta kanalnog reaktora karakterističnog za Sovjete, poznatog po nestabilnosti i nepouzdanosti. Moderni reaktori su dizajnirani tako da se voda za hlađenje koristi i za usporavanje neutrona. U slučaju da dođe do pregrijavanja reaktora i nedostatka vode, fisija se automatski prekida i potencijal problema se smanjuje. RBMK za usporavanje neutrona koriste grafitne blokove i ako dođe do pregrijavanja, fisija se nastavlja i dolazi do kolapsa. Unatoč tome, u upotrebi su i danas (Kursk, Leningrad, Smolensk). Svrha testa je bila provjera sposobnosti rada turbina u fazi gašenja za pokretanje vodenih pumpi uz oslanjanje na vlastito napajanje električnom energijom. Voda je nužna za ovaj tip reaktora jer omogućuje hlađenje jezgre čak i kad reaktor ne generira energiju.

Počelo je sa serijom jakih detonacija u jezgri. Poklopac reaktora mase 1 200 tona je odletio u zrak i izazvao omanji potres. Odletio je doslovno kao čep sa boce šampanjca, pritom razbacao stotinama metara uokolo grafit i uran i otvorio pukotinu iz koje se dignuo vatreni stup visok par tisuća metara oplemenjen radioaktivnim česticama fuzije. Kad je u prostor dospio zrak, omogućio je gorenje grafita i dodatno raspršivanje radioaktivnog materijala.

Prva pomoć, vatrogasci, nisu bili propisno zaštićeni obzirom na situaciju koju su došli rješavati. Zalijevali su grafitni plamen tonama vode. Dvojica su umrla još te noći a još 28 tijekom sljedećih mjeseci. Do pola 7 ujutro su svi požari bili ugašeni.

U najkritičnijim trenucima se radijacija očitavala i do 20 000 rendgena/h. Smrtonosna količina je 100 rendgena/h. U praksi to znači da je bilo dovoljno biti eksponiran par minuta za smrtonosnu dozu. Uslijed eksplozija je stradao i glavni uređaj za mjerenje radioaktivnosti, a svi ostali su imali premalu skalu i samo su očitavali radioaktivnost preko granice skale. Zbog toga je Akimov (šef noćne smjene) tvrdio kako je reaktor netaknut, unatoč hrpi grafita oko zgrade. Ključni problem je očito bila neočekivanost komplikacija. Shodno tome, nitko nije znao kako točno djelovati u takvim prilikama i nepripremljenost je itekako utjecala na razvoj događaja – većina ljudi koja je sudjelovala u intervenciji nije bila propisno zaštićena i smrt je bila neminovna. Koliko su ljudi imali šanse za preživljavanje bez posljedica govori i činjenica kako su ceste nakon nesreće oprane sapunom, a ljudima je preporučeno da dobro otresu odjeću i operu obuću. Dakle, kao kad se vrate iz vrta. LOL.

U jutarnjim satima je o problemu obaviješten i tadašnji predsjednik Gorbačov, koji je odlučio kamuflirati incident kao minorni eksces. Elektrana je bila veliki ponos Sovjeta i nije htio dozvoliti, unatoč famoznoj Glasnosti, negativan publicitet državi. No, zračne struje su većinu kontaminiranih oblaka usmjerile nad Bjelorusiju, za koju se smatra da je najgore prošla po pitanju posljedica. Nastavili su putovati prema sjeverozapadu i prvi su problem primijetili Šveđani, očitavajući u Forsmarku neuobičajeno visoke razine radioaktivnosti. Najprije su pomislili da sami imaju problem, no ubrzo su shvatili da je podrijetlo atmosfersko. Inače, forsmarška elektrana je 2006. godine također imala incident druge razine (nije došlo do meltdowna jezgre).
U europsku javnost je formalna vijest izašla tri dana nakon incidenta, kad se radioaktivnost značajno proširila i došla i do RH. Mama mi je jednom pričala kako je bilo javno razglašeno da se ne pije mlijeko i ne jede lisnato povrće, a preporučivalo se i ostajanje u kući u slučaju oborina.

27.4., dan nakon eksplozije, poznat je kao dan kad se odvijala masovna evakuacija već ozračenih ljudi u Pripjatu i okolini. Najavljeno je stanovnicima da će se vratiti ubrzo, čim se stabilizira situacija. Nažalost, svi znamo kako je to završilo – Pripjat se pretvorio u sumorni grad duhova, a vrijeme je stalo. Poseban je simbol tragedije i vrtuljak koji se nijednom nije stigao zavrtjeti sa ljudima u sjedalicama.

Crvena šuma se nalazi unutar Zone i površine je oko 10 km^2, uglavnom je borove strukture i bogata pelinom. Nakon kolapsa je u kratkom roku fotosintetska površina promijenila boju u smeđe-ljubičastu a stabla su uginula.

Životinje koje su u njoj u trenutku tragedije obitavale su uginule ili postale reproduktivno nesposobne.

Sovjeti nisu htjeli izvan pogona staviti itekako efikasnu elektranu, pa je naređena stabilizacija do sigurne upotrebljivosti, unatoč opasnosti po zdravlje onih koji su radili na uspostavi normalizacije. Zaustavljena je gradnja 5. i 6. reaktora.

Likvidatori?

U najgorim trenucima, kad je trebalo izravno zarinuti ruke u problem, oko 600 000 ljudi je svoje zdravlje i život stavilo na kocku i odlučilo izravno pomoći u čišćenju uništenog reaktora i prostora oko njega. To su bili uglavnom vojnici, radnici elektrane, radnici ugljenokopa, transportni radnici

sigurno nedovoljno svjesni u kakvim se točno uvjetima nalaze. Dio je ubrzo umro, dio je obolio a velik dio je ostao u invalidnom stanju.

Kao nagradu su dobili ordenje

no sve je to, unatoč časti i hrabrosti, u neku ruku smiješno kad tako lako izložiš svoj život, ugrožen zbog gluposti.

Zdravlje?

Ionizirajuće zračenje prodire u stanice i u njima stvara ione koji oštećuju DNA. Ovo se manifestira kao sijaset degenerativnih bolesti na molekularnoj razini, stoga su karcinomi svih vrsta očekivan rezultat. Jedan od češćih je rak štitnjače zbog kontaminacije radioaktivnim jodom koji se akumulira u tkivu žlijezde. Ovo se dijelom preveniralo dijeljenjem tableta neradioaktivnog joda u svrhu zasićenja, što je smanjivalo količinu integriranog radioaktivnog joda u organizmu.
Zabilježene su brojne komplikacije pri porodima, spontani pobačaji, teratološke deformacije… Točan broj ozračenih, oboljelih od radijacijske bolesti i mrtvih nije poznat. Sovjeti zataškavaju brojeve, zeleni pumpaju. Po onome što vidim, broj iznosi između dvoje mrtvih i preko 2 milijuna onih koji su osjetili posljedice kontaminacije radijacijom.

Sarkofag?

U trenutku kad je bilo jasno koju kritičnu razinu je dosegnula katastrofa, trebalo je naći brzo i efikasno rješenje koje bi u kratkom roku makar “za prvu ruku” saniralo reaktor i spriječilo neometani izlazak radioaktivnih tvari u atmosferu. Rješenje, sarkofag, predstavlja zapravo masivni betonski zaštitni sloj armiran čelikom koji je zadržao desetke tona uranija, plutonija i korija, mješavine rastaljene jezgre, goriva, produkata fizije itd. Gradnja je počela 20.5.1986. i trajala je do kraja godine kad se nesretni događaj zbio.

Ovo rješenje nije trajno i problem je itekako prisutan. Uslijed seizmičkih aktivnosti može doći do pucanja betona i urušavanja dijela strukture, čime bi radioaktivne tvari uspjele prodrijeti van. Zato se radi na zamjeni za sarkofag, takozvanom čeličnom kućištu. Pogledala sam malo o čemu se radi

i moram priznati da izgleda prilično skupo. Kažu da bi trebalo biti gotovo do 2012. godine. Živi bili pa vidjeli.

Danas?

Život postoji. Ljudi žive u kontaminiranom području, unatoč strogoj zabrani od strane vlade. To su uglavnom stariji ljudi, rezignirani i svjesni da su odavno izgubili perspektivu i zdravlje. Pogledajte članak o 76-godišnjoj baba Valji koja je, na koncu, zadovoljna životom. Koliko to može biti.

U zadnjih 25 godine vrste životinja koje su na tadašnjim monitorinzima pokazivale kritičnu brojnost, sada bujaju. Primjerice, vukovi, medvjedi (kojih u tom kraju nije bilo preko stotinu godina), jeleni, čak i konj Przewalskog, koji se smatra najbližim živim rođakom i izvornim oblikom domesticiranog konja.

Da zaključim, uz Fukushimu, černobilska tragedija predstavlja jedini događaj u nuklearnoj povijesti razine 7 – ispuštena je masovna količina radioaktivnog materijala u atmosferu i ustanovljene su teške posljedice na okoliš i ljudsko zdravlje. Kao takva je zanimljiva, kako znanstvenicima, tako i entuzijastima koji guštaju u fotografijama i pričama o njoj. Ja sam jedna od njih – istinski želim vidjeti Pripjat, proći kroz Crvenu šumu i stati u blizinu reaktora, držeći Geigerov brojač.