Prije Krakowa nas je počela prati kiša. Pratila nas je par sati a vrijeme se počelo smirivati taman 30-ak kilometara od Auschwitza. Granulo je toplo sunce u predvečerje i jako lijep kraj je blistao. Nad cestom se dobrim dijelom nadvijala nekakva vegetacija koja je svako malo radila značajnu smjenu svjetla i sjene. Vrlo lijep ugođaj. Sušta suprotnost onome što simbolizira posljednju značajnu rutu na putu kući.

Sam prilazak gradu je bio specifičan. Grad kao grad je običan, dosta uredan i čist. No… U trenutak kad sam vidjela željezničku prugu koja nenadano reže cestu, osjetila sam nelagodu, prvoklasnu.

Štoviše, kroz cijeli grad pruga siječe ceste, taman kad se opustiš i prestaneš misliti na ono što pruga simbolizira, opet se nacrta pred očima.

Tražili smo motel/hotel/hostel/štogod jer smo za ujutro morali biti svježi i uredni. Kako se u gradu odvijao skup katoličke mladeži, sve inače raspoloživo je bilo dupkom puno. Na kraju smo se utaborili u fancy apartmanu u Centru za molitvu i dijalog, u jedinoj slobodnoj sobi u cijelom gradu.

Dan 15 / subota

Kroz konc-logor Auschwitz (poljski Oświęcim) i naknadno sagrađeni Birkenau (= Auschwitz II, Brzezinka) je prošlo između 800 000 i 5 000 000 žrtava raznih nacionalnosti, uglavnom Židova. Zatvorenici su bili podvrgnuti prisilnom fizičkom radu, medicinskim eksperimentima, životu u nehumanim i nehigijskim uvjetima a većina je izgubila život uslijed djelovanja toksičnog plina, bila obješena kao primjer posljedica lošeg ponašanja i upozorenje ostalim logorašima ili strijeljana.

Logor je vrlo uređen i temeljito se održava. U jutarnjim satima se logorom kretao velik broj grupa vođenih vodičima na raznim svjetskim jezicima. Vidljivo je koliko se drži do ovog mjesta. Povijesni značaj je ogroman i poštovanje se uredno iskazuje.

Nekakva elementarna logika i iskustva drugih ljudi su mi najavili opću grozu, strahotu i osjećaj jeze pri bivanju u ovom prostoru. Naravno da sam bila svjesna kako ne ulazim u Disneyland. Ne želim zvučati beskrupulozno, no promatrajući prostor i relikvije

i karakteristične lokacije nisam osjetila apsolutno ništa osim inicijalnog žaljenja zbog žrtava. Više sam osjetila čuđenje zbog tupila i manjka nekakve emocionalne reakcije nego što me poklopila tuga.

Na putu kroz muzej su dosta često istaknuti natpisi na kojima se mole posjetitelji za tišinu i mir. To u praksi pada u vodu sa zavezanim rukama nad trticom i kamenčugom oko vrata – začudila sam se koliko ljudi mogu biti glupi, plitki i nesposobni za procjenu – vidjela sam mlade mame sa kolicima i parmjesečnom djecom. U koncentracijskom logoru! Hej! Jel samo meni tu nešto ne štima? Prvo, što malo dijete ima raditi na tako sumornom mjestu? Drugo, što tamo radi dijete koje (normalno) nije sposobno pojmiti uopće gdje je a kamoli iskazati suosjećanje i poštovanje? Treće, djeca vrište, ciče i dreče. Jel ovo mjesto na kojem zbilja treba upozoravati ljude za poštovanje?
Također, meni je u momentima oblačenja prva u ruke pala majica sa Space invadersima. Jesam ju obukla? Nisam. Zašto? Zato što nije prikladna za taj lokalitet. Kao što, unatoč ne pretjerano uvjerljivom klanjanju Bogu, neću ući u crkvu u dekoltiranom, izrezanom ili šarenom. Smatram kako Auschwitz nije mjesto za vruće hlačice i gola leđa, hoću reći. Dress code postoji za većinu prilika i treba ga se držati.

Nakon završetka smo otišli u Birkenau. Ostavit ću samo jednu fotografiju, koja je meni, uz željezničku prugu sa prve fotografije najintenzivnija. Ne groze me cipele, protetika, optika niti pribor za ručavanje. Ono što me satre je moć simbolike,

pogled u vrata kroz koja su prošli milijuni a rijetki izašli. Ili pruga kojom su se brojni dovezli a potom su poubijani jer su smatrani bezvrijednima.

Ubrzo smo došli do Slovačke. Kao što već rekoh, granica kao takva, više ne postoji.

Stajemo u Tesco po par namirnica i nabadam fen na akciji za 10 eura. Taman pred polazak je riknuo prethodnik mu. U trgovini nalazimo Podravkin kečap, eko-Vegetu, obiteljske Ledo sladolede i Mireline konzerve sa ribom.

Ajde da i mi nešto izvozimo osim lakoslušljivih glazbenih nota :)

Inače, Slovačka je brutalno prelijepa, savršene klime. Brda i šume na sve strane oko nas, a dan prolaska kroz državu je bio ugodno sunčan.

Negdje predvečer, pred Nitrom, vidim ogroman oblak u polju. Prva pomisao – netko kosi ječam. Druga pomisao – netko praši strnjište nakon što je pokosio strnu žitaricu. Prilazim polju hodajući kroz oblak i vidim treću opciju – netko kosi uljanu repicu. Ovdje očito nije podugo bilo kiše.

Već dobrano u mraku silazimo sa ceste pred Komarnom u polja. Lazić naređuje dizanje šatora u pol strništa, a zašto se to ispostavilo kao najbolji odabir tijekom putovanja, objasnit ću u zadnjem putopostu, sutra.

Total: 335 km.