Kalaši, tenkovi i preslatki vafli…

Dan 11 / utorak

Kad mi netko postavi pitanje “Zašto ti je zanimljiv Černobil?” ili “Zašto želite ići u Černobil O.o?”, glatko mi opali čeljust o pod. Kako “Zašto?”? Najozbiljnije, ne razumijem što tamo nije zanimljivo. Iz nekog razloga se jako dobro mogu uživjeti u pripjatsku tragediju i okolnosti koje su ju popratile; u mislima često rekonstruiram evakuaciju ljudi kojima je rečeno da će se vratiti u kuće za par dana, razmišljam o ljudima koji su uletjeli u intervenciju, apsolutno nesvjesnima onog što se dogodilo, Igoru Kostinu kad je vidio nastradali fotofilm u ranim jutarnjim satima nakon što je fotografirao uništeni reaktor. Razmišljam o praznim kućama danas, životinjama koje su ih nastanile, promjenama koje su se u njima događale, drveću koje preuzima ono što je ionako bilo njihovo. Voljela bih na par dana otići u grad, hodati propisno zaštićena, prespavati, šetati poljima i Crvenom šumom, dirati gljive i tražiti ikakav vidljiv indikator kontaminacije (znam da ga nema, pogotovo ne nakon četvrt stoljeća, no, podsvijest bi uvijek tražila ono nešto što bi zadovoljilo vizualne impresije gladne oči). Ne znam što mi ne bi bilo zanimljivo.

Internet je bogat foto-galerijama entuzijasta koji su odavno krenuli put Zone. Sivilo, dramatična tišina koja vrišti sa fotografija i osjećaj korjenite tragedije su toliko upečatljivi da nikad ne bih trčala od njih nego ravno prema njima. Hipnotizira me to mjesto i kad smo planirali odlazak na put, oduševljeno sam prihvatila. Pomisao da ću stajati na mjestu tragedije 25 godina kasnije me od tog trenutka odlijepila od tla. Odlučila sam napraviti seriju članaka posvećenih ovoj temi, manje ili više suptilno najavljenu člankom o gradovima koji su u jednom trenutku bili plod velikih planova a u drugom potpuno prazni. Moje znanje u ovoj domeni nije na posebno zavidnim razinama, nažalost, uz sve druge interese i obaveze pravilno, potpuno i propisno inženjersko zadiranje u atomsku fiziku jednostavno nije moguće, ali sam sa velikim guštom slagala misli i impresije utemeljene na onome što znam. Otprilike, kao što to radim sada, u kasni noćni sat.

Možete li si predočiti razočaranje koje sam doživjela kad sam čula da u Pripjat ne možemo ući po nikoju cijenu?

Informaciju o nemogućnosti ulaska u Zonu smo dobili dan prije polaska na put. Ne postoji dovoljno opisna riječ koja bi dočarala tupilo razočaranja. Agencija je javila da je ulazak zabranjen do daljnjeg od strane ministarstva zaduženog za hitne intervencije (?!). No, put je bio u tančine isplaniran, pokrivao je i druge zanimljive lokacije i stoga zaista nismo htjeli odustati. “Kijev je navodno prelijep.”, reče Lazo i sebi nedovoljno uvjerljiv a ja se kiselo nasmiješih. Može on biti divan koliko hoće, no samo stotinjak kilometara sjevernije prema Bjelorusiji je PRIPJAT!!! Hoću tamo! Što ne štima? I ono bitnije, ne bi me iznenadilo da se opet otvori Zona nakon sedam dana. Dakle, kad me više tamo ne bude. Što onda? Hoćemo se vraćati? Heck, ja znam da ja hoću!

Po dolasku u hostel sam odmah pitala Olju u čemu je problem i je li ikako moguće doći do Pripjata. Po njenim riječima, postojala je jedna formalna agencija koja je vodila nadobudne turiste i sijaset divljih. Godinama. E sad, vlada je, kao što bi i naša, uvidjela da se tu obrću nekakve konkretnije pare i odlučila je pozatvarati sve druge agencije i legalizirati samo jednu, naravno, uz ciljano kapanje para u blagajnu. Pitam, “Dobro, jel nas može makar ta agencija sada odvesti?”, na što mi reče “Ne, do daljnjeg.”. Spomenu i kako novac priča kad jezik ušuti, pa je makar ta opcija ostala otvorena, iako smo oboje odmah znali da to najvjerojatnije nećemo napraviti. Ne radimo probleme ni u svojoj državi, zadnje što nam treba je internacionalni incident, nedobog da još nešto krene po zlu. Uglavnom, od Pripjata ništa.

Olja nam tada sugerira vođene ture gradom, odlazak do raketne baze, pucanje kalašom i dragunovim, vožnju tenkom i slično, no Pripjat je Pripjat. Ne želim se potucati po pubovima i noćnim klubovima, želim vidjeti reaktor i samo reaktor. Tenk bih možda i prihvatila da se organizatoru isplati voziti samo mene i njega, a ne i kokošje primjerke, malu djecu i slično. O maloj djeci na krivom mjestu u krivo vrijeme imam puno toga još za reći, no o tome 800-tinjak kilometara kasnije.

Ipak, odlučili smo posjetiti makar Černobilski muzej, sutradan krenuti prema Zoni koliko daleko možemo i krenuti potom prema Poljskoj. Sedam dana kasnije ću biti na radnom mjestu, treba doći do kuće. Muzej nije daleko, kaže karta metroa – dvije stanice do Kontraktove ploše, a ovo je razlog

zbog kojeg se nećete švercati u podzemnoj. Kako se ogroman i nakrcan grad pati sa preopterećenjem nadzemnih prometnica, cijena vožnje metroom je stimulativna i košta oko kunu od ulaska u metro do izlaska, išao stanicu ili na skroz drugi dio grada. Bandiću, jel čitaš ovo?

Lazić, inače poznat nadaleko kao majstor palačinki i vafla, doručkuje lokalni vafloidni specijalitet

prije ulaska u muzej i nema baš pozitivan feeback. Preslatko, kaže i dalje mljackajući

Muzej me razočarao. Naravno, u taj tren me ne bi razočarali isključivo Pripjat i Crvena šuma, no objektivno, muzej je dosadnjikav za svaku osobu koja je pročitala 1 članak na ovu temu. Nas dvoje, potkovani svim i svačim smo iskoristili priliku za ponavljanje gradiva, slikanje artefakta, fotografija i osobnih predmeta likvidatora. Nažalost, malo toga nas je naučio novoga.

Sam muzej je jednostavan, na momente kičast (to nema veze sa samom Ukrajinom ;), nedajiss) i pretjeran,

no dalo bi ga se još puniti konkretnim sadržajem. Fotografije su dostupne i preko interneta, naravno da očekujem vidjeti nešto više. Prikopčali smo se grupi sredovječnih Amera koje je kroz muzej vodio Ukrajinac sa stravičnim naglaskom.

Malo je za reći da mi se u par navrata okrenuo želudac. Jeste li svjesni kako izgleda kad nadobudni Ameri prodaju suosjećanje za fetuse deformirane ionizirajućim zračenjem? Čak je i vodič preskočio dio sa Hiroshimom,

i pismima podrške iz Japana, vjerojatno ne htijući biti provokativan. Da vidite te zabrinute poglede, uzdisaje i tužne analoge “awiččččima”… I vama bi prisjelo. Na zidovima izlaza je hrpa plakata sa dramatičnim fotografijama,

i mislima mudraca svog doba. Jedan me posebno izbacio iz takta (sad kopam i ne mogu ga naći, nažalost); otprilike “Nikad više, ne ponovilo se, gasite nuklearke, one su opasnost za ekosustav…”. Ono, jel vas netko tjera? Ugasite i ove RBMK u pogonu. Da, u pogonu je u ovaj trenutak još nekoliko sličnih černobilskoj. Jednako nestabilnih, sa doduše, makar kakvim troubleshootingom uslijed nemliog iskustva.

Bilo je vrijeme za ručak, pa smo poslije muzeja krenuli u lov. Ja sam likvidirala nekakvu thai porciju sa somenom, tofuom i klicama mungo graha a Lazić Jack D’s steak u TGI Fridaysu.

Dok smo sjedili, nebo je počelo sivjeti i samo smo čekali da krene kiša. Nedugo nakon i jest, pa smo se vratili u hostel i odrapili par sati.

Po buđenju se vrijeme taman razbistrilo pa smo odlučili nazad u šetnju. Oblačim svježe opranu i jučer kupljenu majicu, prikladnu da prikladnija ne može biti.

Zašto?

Zato što idemo do kipa Majke Domovine, ogromne monumentalne skulpture od titana, visoke 62 metra, mase 560 tona. FYI, samo mač teži 9 tona. Čovječe, 9 tona je odličan urod pšenice sa površinejednog hektara!

U blizini je i Muzej patriotskog rata (u Ukrajini tako zovu WW2) u koji dolazimo prekasno. Ispred je galerija fotografija poznatih ljudi i političara, sve jedno karakterističnije lice od drugog. Ovaj deda me se posebno dojmio.

Sjećate se što sam rekla za kipove i dinamični izgled? Ovdje ih je bilo dosta, svi su vezani za rat sa Nijemcima, naravno.

No, zato postoje vanjski eksponati – vojna vozila. Ako me znate, jasno vam je zašto ne volim natpise “Ne dirajte eksponate!”

Metro je lijep i brz. Pokretne stepenice su izrazito duge i kreću se neobično brzo, no ipak im treba sigurno 5 minuta od stajanja na njih do silaska na dnu. Većina, pa tako i ja, koristi priliku za odmor i slikanje. U pozadini je svirala nekakva divna glazba, nalik zvuku balalajke. Vlak u stanicu ulazi stravično brzo, diže jak vihor. Sve je brzo i dinamično. Nema plakanja u vagonu zbog otvorenog prozora, nema baba sa smrdani bubrezi – ovo je bratski narod Rusa, tvrdih kao čekić i oštrih kao srp koji ga prekrižuje

Zadnji mi je pogled na cestu, iz haustora, zapeo za veliki plakat u staklenom okviru kraj kolone auta. Na njemu je bio tanjur sa jednom polovicom pokrivenom nečim nalik raviolima sa škrobnatim nakupinama koje nastaju pri kuhanju pšenične tjestenine, a na drugoj je bila hrpa raznog povrća kuhanog na lešo. Ispod tanjura je bio natpis “Što je Ukrajincu gušt, Europi je smeće.”. Eh.

Total: 0 km.