Duhovi?

Čitajući o gradovima duhovima i promatrajući fotografije je teško oduprijeti se pomisli kako bi bilo zanimljivo prošetati se napuštenim ulicama, promatrajući prazne dječje parkove, škole, trgove i automobile obrasle mahovinama i lišajevima. Pritom, naravno, pokušavajući rekonstruirati vrevu grada, žamor i žustrinu prosječnog čovjeka opterećenog prosječnom dozom stresnih situacija. Odmaknite se na sekundu od kompjutora, sklopite oči i pokušajte nakratko ukloniti slojeve zvukova koji vam draže osjetilo sluha. Zamislite da ne prolaze auti i tramvaji, na mah ignorirajte susjedine klince i bušilicu u stanu ispod vas. Ne postoji klima koja vam cijedi vodu iz zraka niti ventilator na procesoru u kućištu vašeg kompjutora. Mačka se prešetava po jastučnicama, ugasila se glazba, prestali ste tipkati po tipkovnici.

Zamislite mrtvu tišinu u kojoj skoro možete čuti svoj puls.

Opako, jelda?

Upravo ta tišina i mrtvilo gradova-duhova me patološki draži. Katkad su u pitanju obični gradići, ispunjeni populacijom koja je jednostavno otišla trbuhom za kruhom, katkad ih nemilosrdno pomete epidemija ili sociopolitička previranja, katkad su ti gradovi smišljeni kao grandiozni projekti koji nestanu zbog katastrofe ili loše procjene. Meni su najzanimljiviji ovi potonji i stoga ću se vrtjeti pričom uglavnom oko njih.

Kolmanskop, Namibija

Gradić u južnoj Namibiji je davne 1908. godine nakon informacije o postojanju dijamanata u toj regiji u roku dvije godine postao urbano središte – nasred pustinje se raspojasao grad sa školom, bolnicom, rezidencijalnim dijelom, pa čak i kasinom. Idilu je prekinuo WW1, pala je cijena dijamanata i grad se počeo prazniti. Pedesetih godina je otišla i zadnja duša a pustinja je

uzela svoje.

Hashima, Japan

Ovaj potpuno tihi otočić, paradoksalno, leži u moru jedva 15 kilometara od vreve i histerije Nagasakija.

Dizajniran je kao obitavalište za rudare i njihove obitelji i kao takav je bio prilično bogat i poželjan lokalitet za život. No, zalihe ugljena nisu neograničene, skupa sa iskopanim količinama se smanjivao i broj stanovnika. Otok je danas potpuno prazan.

Čudi me da Japanci nisu od njega napravili kakvu atrakciju.

Sanzhi, Tajvan

Ovo ste morali vidjeti do sada. Zgrade su vrlo poznate zbog specifičnog oblika i boja.

Famozno UFO naselje je dignuto 1978. godine i prvotno je trebalo poslužiti kao odmaralište za američku vojsku. Već dvije godine kasnije je ideja propala. Dijelom zbog financijskog faktora a dijelom zbog mitova koji su se počeli širiti uslijed nesretnih smrtnih slučajeva – u svrhu proširivanja prilazišta je nekome palo na pamet ukloniti kip kineskog zmaja, koji inače simbolizira moć prirode i snagu. Bogovi ubijaju =), jelda?

Skrunda-1, Latvija

Na nešto manje od 450-ak hektara oko 150 km zapadno od Rige i 5 km od latvijskog grada Skrunda leži oko 70 zgrada za stanovanje, vrtića, toplane, atomskog skloništa, raznih baraka i škola sagrađenih tijekom hladnog rata. Kažu da je kompleks smišljen kao dio projekta spriječavanja napada Amera, na što je indicirala ogromanjska radarčuga promjera oko 60 metara nasred Skrunde Jedan.
Grad leži mrtav.

No, nekome je Skrunda-1 očito zanimljiva; anonimni kupac je kupio 2009. godine prostor za 3M dolara. Baš me zanima što će sa njom, neće mu valjda služiti kao poligon za paintball.

Varosha, Cipar

Zamislite mediteransku Copacabanu, stotine lijepih žena koje se praćakaju u toplom moru sa jedva par centimetara kvadratnih tekstila na slanoj koži… Što se mora dogoditi da ovakav raj heteroseksualnog muškarca propadne? Kao i obično, politika, stara kurva. Turci su okupirali Varoshu (inače, dio grada Famagusta) davne 1974. i blokirali obalu vojnim bodljikavim ogradama. Hoteli u kojima je prdila holivudska krema progresivno propadaju,

vegetacija se svim silama trudi preuzeti arhitekturu a obale krase morske kornjače i podmladak im.

Agdam, Azerbajdžan

Valjda najtužnije mi je kad grad ubije rat. Agdam je brojao oko 150 000 ljudi prije 1993., kad je grad poharala armenska vojska. Odmah mi krenu slike Vukovara, Slobe i salate. Agdam je prošao slično, dio populacije je uspio pobjeći, dio je poklan kao kokoši, grad je sveden na ruševine i populaciju = 0.

Tko bi i poželio živjeti ovdje?

Željava, Hrvatska/BiH

Nije baš napušteni grad u urbanističkom smislu ali moram spomenuti i nju. Smještena je u podnožju planine Plješivice i rezultat je dugogodišnjih istraživanja bivše JNA.

Naime, tražilo se idealno mjesto za vojnu bazu i godinama su se radile studije kako ju idealno napraviti – nikako nije smjela biti preblizu glavnim gradovima tadašnje Jugoslavije, morala se uklopiti u geologiju kakve planine u sredini bivše Juge nam i morala je moći (koja konstrukcija!) biti obranjena iz okolnih država tj. nije smjela “pasti” samo tako. Bila je smišljena da traje i opravda ogromnu količinu novca, truda, znanja i vremena koje je u nju bilo uloženo. Kako stvari ne idu uvijek onako kako se mi nadamo, uništena je 100% davne 1992. godine, kad se JNA povlačila i kad nije htjela ostaviti nikome na raspolaganju tako temeljito smišljen vojni objekt.

Lazić je već bio unutra, a ja sam samo zašla u mrak prije godinu dana. Još ću o njoj pisati, bez daljnjeg =)

Pripjat, Ukrajina

Posljednji koji ću spomenuti je poprište velike nuklearne tragedije koja se dogodila prije 25 godina. U kratkom roku je evakuirano 50 000 ljudi u strahu od kontaminacije radioaktivnom prašinom. Vrijeme je stalo

u femtotrenutku – u školama dan danas leže otvorene knjige, u vrtićima su razbacane lutke, u domovima šalice za stolom i posteljina na krevetima. Gradom vlada zvuk gorespomenute tišine, eventualno remećen kakvim povjetarcem.

Da sumiram, svaki ovaj grad bi po svaku cijenu trebalo vidjeti i okupirati gigabajte kartica fotoaparata. Prošetati, osluškivati muk, pokušati odspavati u njima. Ustajati ujutro nakon eventualno dvije minute sna. Otići nazad u život kojeg si dotad imao i stresti se na svako sjećanje na zvuk NIČEGA.