Domaća zadaća: Vang stavkirke

Ako pratite svart i moje putopišlijske izlete, moguće je da ste vidjeli moju fascinaciju drvenim nordijskim crkvama (nor. stavkirke, eng. stave church). Radi se o sakralnim zdanjima kršćanske prirode s vrlo jakom staronordijskom intonacijom, većinom smještenima u Norveškoj. Vidjela sam ih nekoliko IRL i nisam sigurna koja mi je ljepša i draža. Neopisivo su moćne i dominantne kada stojiš uz njih; na moju veliku žalost, nisam uspjela zaći u nijednu od njih jer su bile zatvorene, no i sam prilazak vratima, drvenim ornamentima i rezbarenim pleterima bio mi je sasvim dovoljan.
Isto tako, prosječno su stare oko 800 godina, datiraju iz perioda kada je kršćanstvo počelo prodirati na sjever s namjerom dominacije. Sama pomisao da pred tobom stoji man made zdanje staro osam stoljeća i izgleda impozantno u svojoj neuništivosti zbilja je samo za duboko poštovanje.

Evo redom tri stavkirke kako sam koju vidjela vozeći se po Norveškoj:

Gol (Oslo, Muzej folklora, izgrađena je 1212. godine)

U Muzej folklora ušli smo 15 minuta pred kraj radnog vremena uz upozorenje da se njime potom možemo kretati samo po eksternim dijelovima. Protrčali smo prostorijama vezanim za povijest Vikinga i putem preskočili Beludžistan, Togo i slične “zanimljivosti”. Žurili smo van radi posebnog zdanja – drvene crkve (stave church, stavkirke) koja je za mene bila kulminacija dana. Do nje se prilazi stazom koja je bila pod snijegom a izgled crkve je preopako moćan.

Impresivna stavkirke Gol kompletna je od drveta. Zanimljiva je jer odražava prijelaz paganskog vjerovanja u nordijske bogove u kršćanstvo – na crkvi se nalaze križevi no urešena je runama i toliko krasnim vikinškim pleterima. Stajanje kraj nje, pogotovo u uvjetima sumraka, slabe rasvjete i susnježice ispunjava nekim strahopoštovanjem i divljenjem tradiciji.

Lom (općina Lom, druga polovica 12. stoljeća)

Stavkirke (u slobodnom prijevodu “crkva od drvenih greda”) svojom izvedbom simbolizira prijelaz u vjerskim običajima svojih štovatelja. Na njima se nerijetko nalaze zmajske glave kao i kršćanski križevi – simboli vjerovanja u staronordijske bogove kao i simboli kršćanstva. Izuzetno su dobro očuvane i nakon 1 000 godina, no nažalost, neimune su na vatru. Stavkirke Fantoft, iznikla u 12. stoljeću u blizini Bergena, doživjela je požar 6.6.1992. Izveo ga je norveški black metal glazbenik Varg Vikernes, osoba koja stoji iza imena Burzum. (Fun fact nabrzaka , odakle je uzeo ime “Burzum”? Sjećate se Prstena iskovanog u vatrama Mt Dooma i mordorskog natpisa na njemu – “Ash nazg durbatulûk, ash nazg gimbatul, ash nazg thrakatulûk agh burzum-ishi krimpatul.” – “One Ring to rule them all, One Ring to find them, One Ring to bring them all and in the darkness bind them.”? Burzum znači “tama” na mordorskom.)

E sad, Varg, osim što je ubio Mayhemovog vokala Øysteina Arsetha, potpalio je Fantoft. Unatoč tome što je javnost osudila spaljivanje i deklarirala požare kao sotonske rituale, Vikernes je uspio dati javnosti do znanja kako su njegovi motivi bili posve druge prirode – osveta onih koje je kršćanstvo u prodoru na sjever ubijalo. Širenje kršćanstva nije bilo nježno i bez opresija – žrtve su, osim ljudskih, bile i razne druge stvari i pojave – stradavala je umjetnost, kultura, tradicija.
Šteta što se tradicija poštivanja nordijskih božanstava izvitoperila i poprimila nacističke proporcije. Meni se sviđa ideja poštivanja starih običaja – zašto bi određeni prostor i ljudi koji na njemu obitavaju i imaju nekakav sustav vjerovanja morali preuzeti kršćanstvo kao “pravu” vjeru? Često čujem “Što točno imaš protiv naše vjere?”. Prvo, nemam ništa protiv samog štovanja od strane pojedinaca ali mi semantički i kontekstualno ne odgovara “naša vjera”. Kršćanstvo je autohtono za Izrael. Ne za ostatak svijeta. Da bi doseglo tu razinu, palilo je, rušilo i ubijalo kao kanonada atomskih bombi.

Heddal (mjesto Heddal u općini Nottoden, početak 13. stoljeća)

U jednom trenutku nas je toliko oplela kiša da fotoaparat više nisam vadila do gradića Nottoden, u kojem se nalazi najveća stavkirke u Norveškoj, Heddal. Građena je početkom 13. stoljeća. Reći da je prelijepa je mala riječ.

Postoji legenda o njenoj gradnji:

Lokalni seljaci su odlučili podići crkvu, a nedugo nakon se u selu pojavio stranac voljan da to i učini. Jednom od seljaka je postavio tri uvjeta koji su morali biti izvršeni prije nego crkva bude gotova: stranac je tražio da mu skine sunce i mjesec, dade svoju krv ili mu pogodi ime. Seljak se složio jer mu se ovo potonje učinilo relativno lagano, no nije znao da je stranac imao pomoć magije, koja je gradnju opasno ubrzavala. Bilo je očito da mu neće trebati više od tri dana. Seljak se uspaničio i odšetao u prirodu, gdje je pokušavao provaliti njegovo ime. Tad je, slučajno, čuo pjesmu:

I morgen kommer Finn og bringer oss månen

der han kommer forgaar sol og kristenblod

lokker barna til sang og spel

men nå mine små, sov stille og vel.

ili, po naški (ugrubo)

(Dijete moje drago) Finn će ti sutra donijeti Mjesec i Nebo,

donijet će Sunce i srce kršćanina

lijepe igračke za moje dijete.

Seljaku je odmah bilo jasno da je stranac trol zvani Finn. Kad su sutradan došli do crkve, seljak je uperio prst u jedan od stupova i rekao, “Finn, ovo ti nije ravno napravljeno!”, na što je trol pošizio i istrčao van. Kaže legenda da nije mogao podnijeti zvonjavu zvona i da su ga stjerala natrag u brda.

Listajući internetse naišla sam na stavkirku ni manje ni više nego u Poljskoj. Što bi staronordijska crkva radila u Karpaczu i u planinama nedaleko od tromeđe granica Poljske, Njemačke i Češke u utrobi europskog kontinenta? Anomalija, zar ne? Stavkirke Vang izgrađena je u Norveškoj početkom 13. stoljeća. Tadašnji pruski kralj naredio je kupnju i prijenos crkve iz Valdresa u tadašnji njemački grad Krummhübel, a podignuta je 1842. godine. Ostatak priče koji uključuje planove za rušenje, adaptacije i dodavanje slavenštine pročitajte na Slavorumu.

Zaključak? Prvom prilikom pri prolasku kroz Poljsku obavezno moram doći do Vanga.