Epizoda: Stavanger a.k.a. obožavam ovu zemlju
Ivana
Otkako smo se vratili iz Rusije nismo nikamo otišli motorom na dulja putovanja pa smo prisiljeni krpati svaku priliku manjim zujidbama po okolini s namjerom da vidimo što više prirode i što manje društva. Uspjeli smo skrpati jedan slobodan vikend koji odgovara oboma, što je izazov pogotovo sada kada smo oboje pod ful poslovnim opterećenjem i odlučili smo napraviti đir s Krtom od Osla do Stavangera, s namjerom da vidimo Preikestolen i Kjeragbolten stijene, desetmetarske mačeve zabodene u obalu Hafrsfjorda, najjužniju točku Norveške i pokrajine Vest Agder i slično, vozeći se lagano autom i sigurni od prilično čestih vremenskih promjena koje se odvijaju nad Kraljevinom Norveškom svakodnevno i konstantno.
Heddal stavkirke
Prva je postaja bila već viđena Heddal stavkirke uz mjesto Nottoden. Moja fascinacija ovim crkvama nije baš tiha, pa bi bilo teško proći bez da stanemo i damo Heddal još malo pažnje. Tim više što smo ovu crkvu vidjeli zadnji put kada je vrijeme bilo skroz šugavo, a lijepi dan omogućio je pošteno slikanje.
Heddal, najveća stavkirke, ima specifičan miris, kombinaciju starosti i paleža (?). Poslikala sam par bližih kadrova da vidite kako se na površini nalazi nekakav sloj nalik katranu, a samu je površinu reljefiralo i oblikovalo preko osamsto i pedeset zima i ljeta. Fantastična je.
Eidsborg stavkirke
Putem smo naišli na još jednu drvenu crkvu: Eidsborg uz mjesto Tokke u Telemarku, izgrađena u 13. stoljeću. Ovdje se odvijao fotosešn za nekakvo vjenčanje pa smo samo kratko prošli, poslikali Eidsborg koliko je bilo moguće i prozujali smo dalje. Nema veze, vidjela sam još jednu (ova je četvrta od trideset). :herc2:
Stavanger
Stavanger je treći najveći norveški grad (iza Osla i Bergena, a slijede ga Trondheim, Drammen, Sarpsborg, Porsgrunn, Kristiansand, Ålesund i Tønsberg). Za razliku od Osla vidno je topliji i pitomiji, pitoreskniji i norveškiji. Mene je ozračjem i općim duhom kupio odmah, skroz sam se zatelebala u grad i lako se vidim kako ovdje živim. Pun je street arta kojega podnosim isključivo ako nije patetičan i naporan sa socio-porukama, oduševili me tragovi lokalaca po zidovima gdjegod kreneš. Navodno nisam ništa još ni vidjela, grad je KRCAT njima. Zaključili smo po polasku kući kako ćemo sigurno ubrzo nazad i to na desetak dana da grad pošteno preturimo i upoznamo.
AirBnB & Hundvåg
Spavali smo u Stavangeru u stanu kojeg smo našli na Airbnb-ju. Jane je bila ekstremno simpatična i jako dobro raspoložena, a dočekao nas je vrlo ugodan drveni interijer nedaleko od oceana. Kućica je, naravno, bila puna IKEA-inog asortimana. 
Na otok Hundvåg na kojemu se stan nalazi doguzali smo se iza 10 navečer, nakon što smo ofrlje razgledali grad. Po ulasku doslovno smo se raspakirali, pootuširali i polagano pozaspali. Priredila sam sendviče za sutra ujutro, kada smo planirali krenuti na spektakl zvan Preikestolen.
Preikestolen
Preikestolen je nepisana stavka domaće zadaće za svakoga tko prolazi tim krajem Norveške. Radi se o stijeni visokoj 600 metara u obliku propovijedaonice nad Lysefjordom koju internet jako voli i koja je toliko puta poslikana i opisana.
Da smo znali da će biti prelijepo i premoćno – jesmo. Ali da smo znali da će vrijeme ići ovoliko nama na ruku i da će biti još ljepše nego što smo se nadali, mogli smo samo željeti.
Probudili smo se ranije nego što smo planirali jer nam je Jane rekla da iza 10 kreće pomama nakon što cruiseri istresu turiste pod ovu atrakciju. U podnožju smo bili u 9 ujutro jer smo imali oko sat vremena vožnje autom i trajektom.
Nakon što smo našli parking i obavili smo sve predradnje, krenuli smo uzbrdo.
Ruta je obilježena kao srednje zahtjevna i računa se kako prosječan čovjek treba 120 min za uspon do vrha. Nama je trebalo nešto manje od 90 min, uz nekoliko stajanja, napajanja vodom, čilanja i na nekim točkama čekanja da se raščisti gužva. Gužve je, vjerujte, bilo. Pogotovo pri spuštanju, kada je išao cijeli nalet prema gore duž uske kamenite staze.
Mislim da je svaka riječ suvišna, evo slijeda slika.
Kjeragbolten
Nedaleko od Preikestolena nalazi se i Kjeragbolten, kamenčuga koju je witty Priroda uglavila između dvije stijene i napravila također vrlo popularno odredište turista koji vole prirodne ljepote. Bio nam je plan vidjeti hoćemo li uspjeti ugurati i ovu točku na itinerar, ali nismo imali vremena, pogotovo nakon petosatnog jurcanja po Preikestolenu. Niš, evo razloga za još jedno putovanje u ovom smjeru.
Sverd i fjell
Već neko vrijeme slažem listu zanimljivih lokaliteta koji trebaju biti posjećeni. Jedan je od njih i spomenik Sverd i fjell.
Fritz Røed, kipar iz Brynea nedaleko od Stavangera, osmislio je posvetu Haraldu Hårfagreu u vidu monumenta Sverd i Fjell prvom norveškom kralju koji je pobjedom u bitci za Hafrsfjord u 9. stoljeću ujedinio Norvešku u jedinstveno kraljevstvo. Uz more u stijene simbolizirajući mir u budućnosti zabodena su 3 desetmetarska brončana mača od kojih najveći (lijevi na slici, s krunom) pripada Haraldu, a druga dva kraljevima koje je pobijedio. Spomenik je otkrio tada aktualni norveški kralj Olav V. 1983. godine.
Naravno da je premoćan i predivan.
Do njega smo dospjeli negdje iza 9, kada nije bilo nikoga osim nekoliko parova na nedaleko smještenim klupicama. Divota. Mir i tišina u progresivnom sumraku i tri ogromna brončana mača.
Jedina “zamjerka” je u neku ruku lokacija. Sverdovi su smješteni uz obalu jedne uvale i prilično su neupadljivi, do njih se treba prilično voziti autom. Mislim da bi bilo puno bolje i moćnije da su ubodeni u jednu od točaka duž zapadne obale ovoga poluotoka, tako da se vide još s brodova kada se prilazi kopnu. Obzirom na volatilnu povijest i konekciju s morem, čini mi se da bi bili prikladniji negdje gdje valovi Atlantika snažno šusaju obalu, a ne gdje je more mirno.
-heia
Nekakvo opće pravilo je da se mene ne kupuje putovanjem prema civilizaciji, arhitekturi i modernim ozračjem. Mislim, rado ću proći kroz grad i vidjeti nešto novo, ali ako je put po mom guštu, nema puno ljudi oko nas i fokus je na prirodi koliko je moguće. Stoga me prolazak kroz regiju čija su imena na karti završavala na -heia oduševio do koske. Propitala sam se i saznala sam da je heia povišeni kameniti teren bez puno vegetacije ili ima nešto niskog raslinja. Hrvatski prijevod vjerojatno ne postoji, ali vegetacijski se tip poklapa s tundrom.
Uglavnom, pri prolasku smo zijevali kao ribe na pejzaže, zaustavljali auto waaaayyy prečesto da bismo izašli i osjetili kako spada gdje smo. Ne bi išlo drugačije s ovako dramatičnim pejzažima, na kojima se povremeno mogla naći i pokoja vikendica. Norvežani znaju živjeti, očito.
Gamle gravlund
Putem smo spazili tablu za nekakvo staro groblje. Kako oboje volimo takve lokacije, a Krta nema ništa protiv stajanja, parkirali smo se i prišli smo grobnicama. Nije ih bilo puno, tek par desetaka, ali lokacija je bila spektakularno norveška. Tik do grobova bila je obala o koju su derali valovi hladnog oceana, vremenske su prilike bile prilično surove (obrijao nas je vrlo hladan i snažan vjetar koji je nosio morske kapi) a nebo je bilo sumorno sivo i tužno. Zaboravite sunčane i fancy norveške razglednice – ovo je prava Norveška u svojoj srži.
Lindesnes fyr
Najjužnija točka Norveške označena je popularnim svjetionikom koji nosi ime Lindesnes. S ovog crvenog platoa puca pogled u ocean kojemu ne vidiš kraj.
Osim pogleda oduševila me ogromna endurasta platnena sleš kožna torba u suvenirnici i već sam se hvatala novčanika da ju platim i sa smiješkom iznesem van, ali kada sam ju okrenula i spazila cijenu od 4 000 kruna, samo sam se okrenula i odustala u sekundi. Religija mi ne dozvoljava plaćanje tako bijesnih cifri za gorram torbu.
Kupanac u oceanu
Cijelom rutom duž južne Norveške samo smo gledali gdje i kako umočiti noge u Atlantski ocean. To nam je bio plan prije 4 godine, ali kada smo shvatili koliko su vjetrovi jaki kraj Atlanterhavsveiena jednostavno smo izgubili apetit za umakanje nogu u mrzlo more. To smo odlučili popraviti kada smo naišli na prelijepu uvalicu s čistim morem, pa smo izjurili iz auta i utrčali zavrnutih nogavica u hladnu vodu.
Naravno, voda je ubrzo postala vrlo tolerabilno ugodno topla, pa smo iskoristili trenutak za trčanje po plićaku, praćakanje i općenito kratkotrajnu zezanciju prije povratka u auto. Moj prijedlog da se poskidamo i ujurimo u ocean naišao je na negodovanje, pa smo se popakirali i krenuli dalje.
Duga
Parsto kilometara od Osla pljusnula je kiša. No, netom prije nego što smo došli pod oblak vidjela sam vjerojatno najintenzivniju dugu otkad znam za sebe. Nisam imala na raspolaganju široki objektiv pa nije bilo moguće uhvatiti ju u istom kadru i još ujednačeno jasnih i intenzivnih boja, ali luk je imao vidljivih sigurno 160 stupnjeva. Osjećaj je sličan onome koji bi imao kada bi stajao na Saturnu i gledao njegov prsten s kopna. Onak, what kind of sorcery is this? 
Ne znam koliko se vidi, ali lijevo od ove na slici vidi se druga duga, paralelna s ovom intenzivnom.
Povratak u Oslo
Nakon 3 dana vožnje s prosječnih 10 sati vožnje na dan, prijeđenih 1500 km, pentranja po kamenju, divljenja Stavangeru i mačevima, sirovoj prirodi duž ceste i ostatku vratili smo se u večernjim satima. Za kraj, evo random slika prirode uz cestu i prelijepih kuća ruralnog kraja.
