PuteSVARTšestvijski FAQ

Gdje spavate kada ste na putu?
Kako kada. Fokus je na šatoru kojeg dižemo na rubovima naselja, u šumama, kraj polja, u poljima… Pogotovo volimo strnjišta

Kiša nas obično stjera u motele i jeftine hotele. Kažem “jeftine” jer nam doslovno treba samo tuš i krevet preko noći, ujutro ionako idemo dalje i stoga nam doručci, hotelski fičri i nikakve fensijarije nisu potrebni.

Zašto šator?
Zato jer volimo spavati u prirodi i ne košta apsolutno ništa.

Što kad krene kiša a vas dvoje na cesti?
Kiša je izuzetno sposobna nastojati ubiti raspoloženje. Obično ju spaziš par kilometara prije, promatrajući oblak kojem prilaziš. Kad krenu kapi tući po viziru i očito je da nije prolazni oblak, silaziš s motora, pakiraš aparat, oblačiš kišno odijelo, sjedaš na motor i voziš dalje. Po Rusiji nas je pratio kišni oblak od Urala do kazahstanske granice, što je sigurno preko 1500 km. Moraš dalje. Voziš se, staneš kada pada prejako ili krene nevrijeme, ali nastavljaš dalje čim postoji mogućnost daljnje vožnje. Znaš da negdje čeka sunce iza oblaka i nadaš se da je trenutak kada će te obasjati zrake što bliži.

Nije vas strah spavati vani?
Ponekad se pojavi paranoja ali nestane sa početkom dubokog sna. Buđenje je obično toliko prelijepo i daje onaj osjećaj pozitive da svakim danom paranoja propada sve dublje i dublje. Spavala bih u vreći i ispred šatora, vani, ali mi se ne sviđa ideja da mi se noćna vlaga iz zraka lijepi po licu.

Zašto uvijek putujete solo?
Svjesni smo da svatko ima svoj ritam – netko bi stao, netko bi vozio, netko bi slikao, zapalio, popio kavu, nastavio dalje, ušao u muzeje, neušao u muzeje… Bolje je kada smo sami jer si najlakše diktiramo tempo.

Zašto baš Černobil/Beslan/…, tragične lokacije?
Zato što imaju zanimljivu pozadinsku priču i splet okolnosti koje su do njih dovele. Tragedije me ne vesele, odlazimo prvenstveno iskazati sućut, na jedan način.

Koliko kilometara prebacite dnevno?
Prosječno oko 400. Broj zna drastično pasti ako je grad zanimljiv i krcat interesarijama. Kada dođemo u gradove gdje smo uplatili hostel, obavljamo sve pješke, motor biva parkiran i zaključan, a nadam se i netaknut.

Kako popamtiš sve te informacije koje kasnije pišeš u putopis?
Sa mnom putuje tvrdo ukoričena bilježnica u koju upisujem sve živo, doslovno sve. Od trase koju radimo, gradova i natočenog goriva, tu su obavezno utisci, ljudi, ručak, zanimljivosti, cijene ulaznica, noćenja u motelima, kilometri očitani sa motora na kraju dana… Ujedno, pomaže snaći se u kaosu koji nastaje nakon par dana vožnje – datum i dan u tjednu u gornjem dijelu stranice te bilježnice uistinu dobro dođu na putu kada izgubiš pojam vremena.

Zašto ne napraviš FB account na koji će se automatski dizati fotografije sa putovanja, zašto ne pišeš blog na cesti, zašto čekaš povratak kući za dizanje makar 1 slike?
Odlaskom na put gasim sve kontakte. Logiram se samo kada moram ili povremeno kada bude prilika. Osim što preferiram pustare na kojima internet ne postoji kao mjesta za godišnji, jednostavno želim provesti par tjedana do mjesec dana bez interneta.

Zašto toliko teksta ?
Zato što je to moja meditacija, uživam istraživati prije puta, otići na put, osjetiti na svojoj koži atmosferu oko mene i onda ju prenijeti na svart.

Imate li sponzore ili se financirate sami?
Isključivo sami.

Koliko trošite na putovanjima?
Ovisno o državama koje prolazimo na putu, naravno. Nije isto putovati kroz Norvešku i Tursku – u Norveškoj je dosta toga skupo dok je u Turskoj samo gorivo.

Vi ste bajkeri?
Nismo . Mi smo samo dva dovoljno outdoorsy nerda sa previše pitanja i gladna zanimljivosti koji su imali sreću zaključiti da je motor najjeftinije prijevozno sredstvo.

Gdje ćete nagodinu?
Pojma nemam, vidjet ćemo kako će se posložiti stvari