U Gradu snova kod Haos Ribe

Od povratka iz Rusije nisam imala “pravog” godišnjeg. Iskorištavala sam dane da bih pospajala neradne datume i nešto ko fol odmarala, ali nismo planirali niti smo odlazili nekamo motorom zbog obaveza koje su nam dosta limitirale kretanje izvan Zagreba. Tek sam nedavno, krajem travnja, otišla na dva tjedna zasluženog chilla. Osim što sam se i više nego uspješno odvojila od sveg življa i posvetila čitanju, kuhanju, šivanju, crtanju, vježbanju i vrhunskom mirovanju, odlučila sam provesti posljednje dane godišnjeg u Beču kod Dalije i odazvati se na njene pozive za druženje u ovoj metropoli.

Kroz Austriju sam prošla nekoliko puta i u raznim smjerovima (u eri fotografije i svartberga lani do Graza i par godina prije via Alpenstraße i Naßfeld), ali Beč nisam nikad posjetila. Naravno, prije polaska istražila sam što vidjeti, kako do toga doći i zapravo kako izvući 100% iz Beča u dobrom društvu; priredila sam bilježnicu sa svim izguglanim zanimljivostima, njihovim adresama i značajem. Beč broji preko 1100 godina starosti a već šest godina zaredom nosi status “most livable” grada, urbane zone najpoželjnije za život Evriđ Đoa. Broji oko 1,8 M ljudi koji čine trećinu ukupnog stanovništva Austrije a brojnost šire gradske aglomeracije prelazi i 2,6 M ljudi. Kulturno je središte s bogatom poviješću kojemu je teško parirati i na europskoj razini, a konkurencija je ionako vrlo jaka. Valceri, bečka šuma, Dunav… Wienerschnitzel, Kaiserschmarrn, Apfelstrudel, Sachertorte, Buchteln, Palatschinken… Grad je glazbe, grad je snova.

Prozujala sam kroz popise poznatih i povijesno relevantnih Bečana i naletjela sam na hrpu zanimljivih ljudi – liječnike (Asperger, Freud), fizičare (Boltzmann, Pauli, Schrödinger), slikare (Klimt, Hundertwasser), glumice (Romy Schneider, Hedy Lamarr), pisce (Felix Salten), glazbenike (Falco) i skladatelje (Mahler, oba Straussa, Schubert, Schönberg). Nisam, recimo, znala da je Marie “dajte im kolača” Antoinette rođena u Beču, štoviše u dvorcu Hofburg koji će biti spomenut nešto kasnije. Njena je majka među nama široko poznata kao Marija Terezija, kraljica prosvjetiteljica i velika ljubiteljica umjetnosti, zaslužna za koncepciju podjela hrvatskog teritorija na županije, ustanovljavanje vojne akademije u vrijeme dok su Turci još bili prijetnja, prekid progona vještica na ovim prostorima itd. Navodim samo one rođene u Beču, broj se višestruko multiplicira na brojnim poljima kada Bečanima pribrojimo niz stranaca koji su živjeli i djelovali u Beču. Krenula sam na put s pred-impresijom o odlasku u metropolu habsburške monarhije, bogatu poviješću i umjetnošću, simbol kulture. Ovo me učinilo jako dobro raspoloženom, zdravo nabrijanom i voljnom za puno hodanja i istraživanja.

Putovanje do Beča

Krenula sam iz Zagreba busom u 6:00 u četvrtak, s namjerom ostanka do nedjelje popodne. Vožnja busom traje oko 5 sati, tijekom kojih sam uporno pokušavala makar na tren sklopiti oči jer sam prethodnu noć mršavo spavala, ali mi nikako nije išlo. Bus je bio neobično poluprazan, tih i miran, do te mjere da sam bila traumatizirana mišlju da se jedino čuje kimchi koji sam nosila Daliji. Vrtjela sam glazbu na mobitelu, čitala, piskarala i promatrala okružje uz autoput. Tek bi povremeno u neki od kutova oka uletjeli bombastični naslovi novina koji povezuju smrt pukovnika i Klicino ubojstvo, kao i par Bugara koji su jeli nekakve rezance iz tupperwarea depresivne do mjere da bi u pojam ubili i chirpiest of motherfuckers ikad. Svidjelo mi se kako je relacija Graz – Beč zapravo ogroman komad šume tek povremeno prekinute žutilom uljane repice u cvatu i koja se u jedan trenutak počela pretvarati u industrijsku zonu južnog Beča, autoputove, skladišta i dominirajući shopping city. Nedugo nakon izašla sam u Erdbergu, gdje me dočekalo nasmiješeno poznato lice.

Vremenske prilike

Vremenska prognoza u periodu 3 dana polaska za 4 dana boravka drastično se i nekoliko puta promijenila u svim kombinacijama od supersunčanog četvrtka do sačuvajiss kišne nedjelje u svim permutacijama. Kiša je u konačnici padala samo nešto kratko dok smo se vrzmale Mariahilfestraßeom. Žao mi je što nisam printskrinala situacije kako se se mijenjale i sejvala za ovaj tekst.

Ujedno, noć prije polaska lightningmaps.com tracker prikazivao je nekakvo srs shit gadno grmljavinsko nevrijeme na području istočne Mađarske i zapadne Ukrajine, perjajući po pojedinim točkama i s do 200 munja u minuti. To bi otprilike značilo da je u tim regijama u to doba dana (noći!) bio friking dan. Sjedim i mislim si, bi li bilo bolje biti tamo i gledati epsko nevrijeme ili biti što dalje od te situacije, na sigurnom. Odgovor se nameće sam po sebi, obvidno je

Vrijeme je bilo zbunjujuće za mnogobrojne, pa su jedni hodali u pernatim jaknama dok su drugi zujali u majicama bez rukava.

Beč

Predivan je. Koliko sam god mislila da je lijep, još je ljepši. Gdjegod sam krenula, naišla sam na lijepe kadrove. Pomagalo je i ugodno vrijeme koje je i više nego išlo na ruku. Odmah po dolasku u stan i rješavanju tereta izašla sam u grad, šetati i uživati u prizorima.

Naravno, kako prilaziš centru grada, sve je više građevina s poviješću i pričom. Podsjeća na Zagreb, vidi se poneka sličnost, no naravno, Beč je daleko ljepši, očito bogatiji i atraktivniji. Zagreb, kako čujem, nosi epitet “poor man’s Beča”.

Krcat je raznim sadržajima, ljudima koji vuku za rukav i zovu u operu, suvenirnicama, trachten trgovinama, etničkim restoranima i zalogajnicama; općenito, mooving razina je više nego zadovoljavajuća. Grad je vrlo živ. Špica je krcata high end dućanima i fenserajem, samo se smjenjuju kreatorski dućani. Vidjela sam dosta KTM bicikala i motora, lijepo vrijeme izvuklo je brojne bajkere na ceste.

GPS me za traženje nekih od lokacija izvozao kao malog medu (doslovno me natjerao na krug pješke oko kvarta), pa sam odustala i poslušala Gandalfov savjet Meriadocu o dilemi i nosu. Odjednom je sve imalo smisla i nalazila sam sve što sam tražila.

Promet je vrlo živahan i u pogonu su busevi, tramvaji, metro i nebrojeni automobili u nečemu što se čini kao kaos pod solidnom kontrolom. Posebno mi se sviđaju detaljčići kao što su nazivi tramvajskih postaja.

Nabasala sam i na nekakav buvljak u centru grada, no kako je uglavnom na štandovima asortiman pokrivao knjige koje na djetinjstvo asociraju skoro pa samo ostarjele Austrijance (na način na koji bi Kinezu nešto predstavljao Profesor Baltazar), samo sam prozujala i produžila dalje. 

Posebno mi se svidjela uloga biciklista u prometu i pažnja koju dobivaju. Osim što svaki normalan pješak-Bečanin pazi kako gazi i biciklističku stazu ne koristi za španciranje već pušta prostor na miru biciklistima, biciklisti-Bečani imaju i svoj semafor.

  Gradom pršte jezici – šuškavi i u tekstovima obilno apostrofiran bečki njemački presijeca ruski (grize za uho najviše od svih <3), korejski, japanski, hindi, američki engleski, arapski, srpski pa čak i nešto nalik nekom od baltičkih jezika. Osim hrpe turista naoružanih bijesnom foto-opremom ovdje je i velik broj stanovnika doseljenih iz država diljem svijeta.

Pušača ima izuzetno puno. Dim je sveprisutan i izlazi iz raznih dimilica, uključujući i lule i cigare. Iskreno žalim nepušače, pogotovo one šmizle kao što sam ja.

Bečko zelenilo

Osim što je grad pun znamenitosti raznih vrsta, zelen je, kronično je zelen. Travnjaci su na sve strane i rado su posjećeni. Na njima miruju, skaču, igraju se s frizbijem ili loptama mladi, stari, majke, djeca, bebe, parovi, babe, didovi… Iz ove hrpe izuzeti su samo psi, kojima je zabranjen pristup na dotične površine iz jasnih razloga. Uz zelene površine nalaze se stotine i stotine drvenih klupa, redom zauzetih – parkova je puno i svaki je pun ljudi. Predivno nešto.

U Stadtparku sam parkirala guzicu u travu i sjedila sam s moždanom aktivnošću = 0 preko sat vremena. Doslovno trošeći energiju samo na disanje i treptanje. Lažem, i pokoji škljoc aparata ugniježđenog u uredno podšišanu travu. Da sam imala dekicu, sigurno bih se pružila i odrijemala. Brojni i nose dekice sa sobom ciljano da bi odmarali u travi i skoro pa pikničili.

Naschmarkt

Naschmarkt je glavna tržnica Beča, smještena na trasi između Schönbrunna i centra. Ušle smo u vrevu u zoni šarmantnog buvljaka koji podsjeća na Hrelić, za razliku od kojeg ima dosta antiknih čmrčkarija. Prozujale smo ga relativno brzo (pokupivši lijepu ogrlicu od crne lave za moje belo grlo :D) s namjerom da što prije uđemo u zonu hrane.

Nazdravile smo ginger aleom i zašle smo u redove

Nizali su se vrlo šareni i zanimljivi uredno posloženi štandovi sa sirovim i suhim voćkama, povrćkama, orašidima, začinima, pa i suhomesnatim namirnicama. Začinima sam odlično opremljena i lovila sam nešto što nemam, ali nisam naišla baš na ništa što nemam. Tražila sam durian želeći probati famozni šmek i omirisati notorni miris koji je zaslužan za zabranu unosa ove voćke u metroe i hotele duž jugoistočne Azije, i našla sam ga, ali odbila sam kupiti ga po onoliko visokoj cijeni čak i za minijaturni komadić. Ipak, momak sa slike, živopisni Ahmed, prodao mi je vrlo ukusne suhe i leicht gezuckert lubenice – nešto što sam uspješno spalila u nanosekundi iako sam kupila s namjerom da završi s nekim komadom mesa.

Ovdje su uistinu ima što vidjeti, pogotovo ako volite kuhati. Izbor sirovina je ogroman, a cijene su većma razumne i prihvatljive.

Bečki U-Bahn

Jako volim metroe. Brzi su i efikasni, ne opterećuje ih nadzemni promet, za njih ne postoje semafori i slično i zato uvijek nastojim makar koji kilometar proći metroima u gradovima u kojima obitavam. Iako je apsolutni pobjednik u ovom kontekstu kijevski metro i Arsenalska postaja, ukopana na dubinu od preko 100 metara što je čini najdubljom postajom na svijetu, bečki je sustav metroa sasma OK – raspored je vrlo lak za skontati i njime se kretati, a poneke postaje imaju duh minulih vremena. Na njima sam se najviše zadržavala i redovito bih na njima izlazila. Primjer ovakve postaje je Stadtpark postaja.

No, moram spomenuti i mini-incident, koristan svakome tko slučajno nabasa na ovu priču prije nego krene prema Beču. Naime, poznata sam kao osoba koja se mrzi švercati i plaća kartu svugdje i uvijek jer nemam živaca za svađanje s kontrolorima i kao takva odmah sam po dolasku na autobusni kolodvor kupila tjednu kartu. Cca 15 eura čini mi se kao uredna i zdrava cijena za 7 dana vožnje svim prometalima u Beču, uključujući i vlakove. Odmah po kupnji zaustavila me kontrola u vidu kordona kontrolora u svijetlećim prslucima i koja mi je htjela lupiti Straf od stotinjak eura jer karta nije ispravna. Gdje je bio problem? Stroj je defaultno izbacio kartu s datumima za sljedeći tjedan. Uspjele smo nekako nagovoriti kontrolu da objasni kako to riješiti, što je učinjeno odlaskom na info pult gdje mi je simpa čiča zamijenio kartu za onu s ispravnim datumom, no nije vrijedila punih 7 dana, već samo do kraja tjedna. Znači, platila bih tih 15 eura i da sam došla u nedjelju i vrijedila bi samo taj dan, “do kraja tjedna”.

Znamenitosti i turističke atrakcije

Iako sam u Beč krenula s namjerom posjećivanja sva tri glavna dvorca (Hofburg, Schönbrunn, Belvedere) nije mi se, zapravo, dalo toliko ulaziti u zgrade, šetati prostorijama u kojima je uživala elita i plemstvo, pa sam ih samo proletjela i poslikala izvana u prolazu.

Ističem Stephansplatz i zonu parkinga kočija koje možete platiti da vas provezu Bečom, Spanische Hofreitschule (kraljevska škola jahanja), Muzej carice Sissi, neimenovanu crkvu, Parlamentsgebäude – zgradu Austrijskog parlamenta, Staatsopergebäude – zgradu Bečke opere, dvorac Belvedere, Mariahilfe ulicu i komadić Schönbrunn dvorca – točnije, staklenik s palmama. Naime, ostale su fotografije šenbrunskog parka uništene i nespasive; bolje da ne kažem zašto.

 

U vrtu oko ljetne palače naišle smo i na vrlo šarmantnu vjevericu, zbog koje sam požalila što nemam makar kakav lješnjak ili orah u džepu. Savjet je posjetiti Schönbrunn u jesen, kada vjevericama vrvi park i kada je pogotovo uputno ponijeti orašide.

Beč je u žestokim pripremama i za leglo treša i neukusa zvano Eurosong. Conchita i njezin wurst iskaču iz paštete, što nimalo ne čudi obz. na broj turista koji se vesele ovom događaju.

Hrana, namirnice, sirovine

Tijekom par dana šetanja po Beču uletjela sam u nekoliko trgovina zdravom hranom i etničkim namirnicama (nekoliko = desetak). Beč je meka za ljubitelje kuhanja zbog multikulti stanovništva i namirnica koje su slijedile doseljenike, stoga je čitav niz raznih kuhinja više nego udomaćen i od masa prihvaćen.

Ključno ime definitivno je Prosi, kombinacija trgovine etničkih namirnica i imbissa. Pršti bojama ambalaže najraznolikijih proizvoda podrijetlom redovito vrlo udaljenih od lokacije same trgovine. Birala sam samo namirnice za koje nisam čula ili su mi poznate samo po pričama, ali ih nisam koristila. Dobro, poneke nisam znala ni da su dostupne. Skrolajte dolje, ima stvarno svega, krenimo redom.

Nađoh konačno nerafinirano i sirovo palmino ulje. Jarke je narančastocrvene boje, očito je većma zasićena masnoća i ima ugodan izraženi miris i okus. Prije nekoliko godina dobila sam teglicu palminog ulja koje je očito bilo rafinirano – bijelo je mliječnobijele boje i bez ikakvog mirisa. Odlično podnosi zagrijavanje i čini mi se da će biti najviše korišteno u woku.

Sjeme baobaba (da, frikken baobaba; Adansonia spp.). Zapravo, samo se sjeme ne vidi, nalazi se u nekakvom brašnastom tkivu očite pulpe ploda. Probala sam jesti sirovu pulpu, ima blag slatkast okus, deff traži termičku obradu i čini mi se da se sjemenke ne jedu.

Annatto sjemenke (Bixa orellana) jarkocrveno su obojene, nalik umeboshi šljivama. Boja bi indicirala da se radi o nečemu pikantnom (a i čitala sam kako bi trebale biti ljutkaste) no nisu ni otprilike ljute. Imaju autentičan okus, ništa nepodnošljivo. Kako vidim, koriste se za bojenje hrane (škrobnate, tipa riža) pri kuhanju u nijanse toplog spektra – žutu, crvenkastu i narančastu. Intenzitet varira o količini dodanih sjemenki, naravno.

Lotusovo sjeme. Kako vidimo, podvrgnuto je namakanju i isklijavanju, u svakoj ovoj pukotini nalazi se vidno potamnjela klica. Koristi se ekstenzivno u kineskoj kuhinji u čajevima, desertima, kremama, juhama itd.

Gochugaru, korejska ljuta paprika, koristi se u izradi kimchija. Ovaj paket (500 g) kupljen je jer u HR nije moguće naći pakiranje manje od 1300 g, što je jedno 566 godina fermentiranja kimchija u kućnoj radinosti (dok bih upotrijebila sav gochugaru iz tog pakiranja izgubio bi okus). Ovaj je začin jedan od top razloga ulazaka u trgovine hranom u Beču, baš sam ga željela naći, i bilo mi je drago uloviti ga.

Mat grah (Vigna aconitifolia) sitna je mahunarka nalik mungo grahu. Kako strahovito volim mahunarke i rado ih kuham, trebalo mi je 0,33 sekunde da percipiram pakiranje novih i dosad nekuhanih sjemenki i uzmem ih s police u znatiželji. Podrijetlom su iz Indije i vidim kako se naveliko koriste za naklijavanje.

Ragi proso srodnik je “običnog” prosa ali ne radi se o istoj vrsti (za razliku od Panicum miliaceum vrste, ovo je Eleusine coracana). Afričkog je podrijetla, gdje se može naći u suhim i toplim regijama diljem afričkog i azijskog kontinenta.

Bajri proso (Pennisetum glaucum) poznato je i kao biserno proso, žitarica aridnih regija.

Smeđi slanutak nalik je klasičnom, samo je ljuska nešto drugačije boje. Kuha se po istom protokolu kao i svaki drugi slanutak.

Urad chilka dal lomljeno je i iz ljuske odvojeno zrno mungo graha. Kao i cjelovito zrno brzo je skuhano i bez namakanja, a sigurno prvo pada porcija krem juhe.

Dalia kuha…

… odlično i po mom ukusu, nemonotono i koristeći svakakve namirnice koje kombinira intuitivno. Evo nekoliko porcija, ručaka i večera koje su rađene natprosječno ukusno i šareno, kao i patke u kineskom restoranu nedaleko od Naschmarkta koju smo obje s ogromnom slašću pojele.

Prvi tanjur nosi Daaaaamn! juhu (slanutak, đumbir, luk i gro mirodija s naan kruhom i mojim kimchijem), na drugoj je Vjekina kasna večera (šparoge u hollandaise umaku, teletina i zelena salata) a treći je zdjelica miso juhe sa zelenom sobom, shiitake gljivama, wakame algama, gochugaruom, sezamom itd.

 

Patka se jela nedaleko od Naschmarkta i bila je straobalna.

Uglavnom, iza mene su prelijepo provedeni dani, s vrlo dobro raspoloženim domaćinima, puni smijeha i zezancije. Iskreno sam uživala i dan kada je trebalo krenuti kući istinski sam se oneraspoložila. Beč je prelijepo mjesto za život, u svakom slučaju, a još je ljepši ako u njemu boravite u dobrom društvu.