Rano ujutro, dok se zora pokušavala probiti pod stabla šume kraj Bleda, probudio me zvuk nečega nalik sitnim kapima koje tiho padaju po šatorskoj vanjskoj opni. Divan početak dana, pomislih. Padala je 20-ak minuta, ali se nismo pretjerano uzbuđivali zato. Šator je vrlo izdržljiv a imamo dovoljno vremena za leškarenje prije polaska. Protezali smo se u vrećama i komentirali planove za dan koji je pred nama. Bilo je vrlo mirno i ugodno, jedine zvukove su proizvodile ptice – čula se kukavica a vidjela sam djetlića kako buši deblo u blizini.

Izlazimo, vršimo jutarnju higijenu u kampovskom mass-kupatilu, kurtoazno se smješkam Njemicama, Belgijankama i Britankama sa ručnicima oko vrata u poznim godinama u prolazu i pakiramo se. Ustanovljujemo kako nam za standardni pokret i izlazak treba otprilike sat vremena. Napuštamo kamp i krećemo sa Bleda prema Austriji.

Vrijeme je bilo vrlo oblačno i bilo je pitanje trenutka kad će po nama oplesti kiša a fotografije jezera upravo zato nemam. Nažalost, vrijeme nije bilo na našoj strani i do prve prve prave kiše nismo dugo čekali.

Odlučili smo ići preko Karavanki, no znak za zatvorenu cestu zbog radova nasađen tik na ulaz (a ne slučajno par kilometara prije) nas zaustavlja.

Ipak, odlučili smo probati proći motorom, računajući da će nas pustiti jer nismo kamion sa teretom od 25 tona. Ujedno, nije nam se išlo preko Italije. Pretpostavljala sam da će radovi biti šireg zahvata, do te mjere da ćemo se morati vratiti, no opravljali su samo komad ceste. Kako smo prilazili i vidjeli strojeve, taman smo htjeli odustati i Lazić je okrenuo motor, kad nas je jedan od radnika mašući pustio.

Strojevi su se pomaknuli i otvorili nam prolazak kao kamenčuga na ulazu u spilju kad reagira na “Sezame, otvori se.” i uskoro smo bili na granici.

Austrija

Preciznije, ostacima stare granice. Vjerojatno sam jedina osoba kojoj je žao što ove zgrade više nisu u pogonu i nemaju nikakav značaj osim što služe kao podsjetnik na minula vremena. Iako, nećemo se lagati, unijski princip daleko pojednostavljuje putovanje – vjerojatno bismo pošemerili da smo morali, kao lani, čvonjiti na svakoj granici. Ne ponovio se Helm.

Na ulazu nas dočekuje ništa manje nego tenk koji promovira Bunker muzej.

Nažalost, prve impresije su vrlo tmurne. Vozimo se u kišnim odijelima i u Villachu ulazimo u Louis po par stvarčica. Kao pravoj ženi oči mi zapinju za “stark reduziert” zonu trgovine, no ne nalazim KTM-ovih majica. Doručkujemo kaubojski na parkingu i nastavljamo dalje. Evo vam nekoliko fotografija, čisto da dobijete predodžbu kakvo vrijeme nam je bilo na raspolaganju.

Nije toliko loše koliko je promjenjivo. Ne znaš zapravo je li gore kada pada kiša ili se unutar sat vremena nekoliko puta smijeni kiša sa naglim proljepšanjem i porastom temperature. Zamislite kakav je osjećaj voziti se u kišnom sintetskom odijelu nakon što kiša otpljušti i onda vas pljesne pregrijana sparina.

Sjetite se ovoga kad dođem do Danske :mrgreen:

Kako prilazimo Grossglockneru, vrijeme se u podnožju brda poboljšava i učestalost kiše opada. Alpski pejzaži su osvijetljeni ugodnom toplom svjetlošću koja omogućuje jasan pogled u jarko zelenilo. Uživancija je voziti se kroz planinsku svježinu i “umarati” oči ovakvim kadrovima.

Kako prilazimo vrhu, jasne boje i zelenilo se pretvaraju u zagasitije nijanse. Osjećam se kao da sam opet na Transalpini ili Transfăgărăşanu.

Stajemo kraj malog vodopada radi kratke pauze i naslikavanja.

Nastavljamo prema jednom posebnom mjestu. Nalazimo se na visini oko 2 000 metara nmv, snijeg ne pokazuje pretjeranu namjeru da se do daljnjeg potpuno otopi a malo-malo ulazimo u oblak.

Ovdje je prirodno staništa brojnih svizaca. Vidjeli smo nekoliko primjeraka, jedan sam čak uspjela i uslikati, no na 40 mm objektiva je potpuno nevidljiv. Kad sam probala prići bliže, naravno, pobjegli bi. Bahhh!

Kad smo zakočili pred lokacijom Nassfeld

netremice promatrajući ga sišla sam sa motora.

Nassfeld dijeli ime sa obližnjim skijalištem, iako, ovo mjesto je daleko posebnije. Posebno mi se svidjelo kako je u kratkom roku (u pitanju su doslovno minute) Nassfeld od lijepo osvijetljenog komada prirode postao pokriven putujućim oblakom u prolazu.

Nedugo nakon prilazimo vidikovcu kralja Franje Josipa i oko zapinje za nekakvu čudnu vidno smrznutu ogromno ogromnu široku “stazu”. Prvi put u životu vidim glečer uživo i imam čast diviti se glečeru Pasterze. Dug je preko 8 kilometara i leži na preko 2 000 metara nmv.

U najkraćim crtama, glečer ili ledenjak je smrznuta masa koja se u toplom dijelu godine ne uspijeva otopiti, već se dolaskom novih oborina akumuliraju novi slojevi. Stari slojevi, koji mogu biti stari i desetke, stotine i tisuće godina imaju sklonost potamniti, pa i potpuno pocrniti, što je, logično, važno za determinaciju starosti i povijest ponašanja ledene mase.

Ono što je pomalo tužno jest činjenica da se od sredine 19. st. Pasterze volumenski prepolovio uslijed porasta temperatura. Ono što je realno jest činjenica da je planet imao do sada nebrojeno smjena planetarnih zagrijavanja i ledenih doba i da ovo na jedan način nije ništa ni novo ni posebno.

Na dnu se nalazi nekoliko ogromnih blatnih kaljuža koje izgledaju tako blisko.

U meni se budi iskonski nagon da se sjurim dolje i poslikam zvjerski kadar i odozgor. Na nekoliko stepeničica se nadovezuje put koji traje realno oko sat vremena. Puteljak naprosto zove :mrgreen:

Nagovaram Lazića koji pokušava zvučati kao glas razuma i brige i kukavičluk opravdava žurbom, lošim terenom i sličnim ispričicama :mrgreen:

Vjerojatno si nikad neću oprostiti što se taj dan nisam sjurila do baze. Bit će prilike, vrlo je blizu.

Lijevo od Pasterzena leži Grossglockner, najviši vrh planinskog lanca Hohe Tauern. Na ovoj fotografiji se sramežljivo pokušava probiti kroz oblak. Dokle god nam je bio u vidokrugu nije bio jasno vidljiv.

Nakon kratkog vozikanja cestama i divljenja prirodi ulazimo u tunel koji jasno odjeljuje dobar dio dana od lošeg. Sa druge strane nas je dočekalo nenadmašivo odurno vrijeme.

Pod kišom koja se miješala sa maglom i pritom sitno i gusto paduckala, a potom pretvorila u pljusak nailazimo na bed&breakfast. Zvonimo, zovemo vlasnike, nitko se ne javlja. Nailazi par Finaca na novijoj Tenerki koji uspijeva stupiti u kontakt sa njima. Ulazimo u kuću potpuno mokri, ostavljamo doslovno lokve vode za sobom. Iskreno mi je bilo žao iskaljužati tako uredan prostor, a vlasnici su bili ekstremno ljubazni i nudili dodatne plohe i radijatore za sušenje. Nakon što smo okačili odjeću na sušenje, otuširali se i malo prizalogajili, kalkuliramo planove za sutradan u toplom krevetu.

Total: 282 km.