17 / napušteni kolhoz

30.7.
utorak

U trenutku buđenja u Ekburgu brojač kilometara na motoru pokazivao je oko 6 000 prebačenih kilometara, što je otprilike polovica planiranog broja. Na jedan način, ovo jutro smatrali smo početkom povratka, iako, osobno, ne mogu izolirati nijedan trenutak koji bi bio točka kada smo zapravo krenuli kući na ovom putovanju. To je uglavnom zato jer na putu nemamo nekakav krajnji cilj, već je putanja niz točaka koje želimo vidjeti – uživamo u putovanju, a ne toliko u dolasku na cilj. Jutro je počelo standardno, totalnim začepom u hostelskom kupatilu i ono bitnije, druženjem sa simpatičnim parom Španjolaca u ranim četrdesetim i na proputovanju prema Pekingu. Sretno im bilo, gdje god da su sada i gdjegod dalje planirali putovati. On je imao vrlo jak naglasak i podsjetio me na Fernanda Martineza iz soundtracka GTA Vice cityja, igre koju voljeh jako i koju palih samo da bih sjela na motor i vozikala se Miamijem uz fenomenalno napravljene radio-postaje

Malo smo se raspitali u Ekburgu može li se ući u Snežinsk, ali dobijamo savjet da je najbolje ni ne petljati se puno po području Čeljabinska i lokacije tragedije u Kištimu. Stoga iz Ekburga izlazimo cestom prema Permu, a ne Čeljabinsku.

Prva postaja – granica Europe i Azije, točnije, povratak iz Azije u Europu.

Spomenik je dosta blizu Ekburgu, leži, logično, na zapadnoj strani grada i na obilaznici. Ako vas put nanese tamo, obavezno stanite i poslikajte se, ovaj spomenik je simbol Ekburga.

Ovdje smo kratko priredili lanac za nastavak putovanja.

Vozili smo prema Baškortostanu nekakvim otužnim i sivim krajem. Naletjeli smo na benzinsku, jedinu u bogznakoliko kilometara. Obratite pažnju na starost i izgled.

Sa ceste u jedan trenutak spazili smo napušteno poljoprivredno imanje. Nismo vidjeli nikakvog ulaza koji bi vodio do zgrada i zdanja pa smo parkirali motor kraj oceana kopriva od preko 150 cm i odlučili zaplivati. Moto oprema, pogotovo u kombinaciji sa čizmama, super je stvar – hodaš bez grča, pazeći samo da ne ugaziš u kakvu jamu.

Već smo vidjeli mnogobrojne takve komplekse putem, ali činili su se u upotrebi. Ovo je bila prilika da neometani pronjuškamo usamljenu, napuštenu i primamljivu lokaciju u miru. U pitanju je bio napušteni kolhoz, poljoprivredna zadruga specifična za Sovjete.

Preskočili smo jarak pokriven koprivama čije stabljike su uspjele odrvenjeti i krenuli prema silosu.

Trava je izrasla u gusti pojas skoro potpuno do silosa. Pretpostavljam da ima makar jedna sezona kako je kompleks napušten, iako, može biti da je van pogona i dosta dulje.

Prošli smo na drugu stranu, od ceste prema dvorištu.

Našli smo čak i male kućice.

Ne znam jesmo li htjeli naići na nekoga ili ne.

Bilo je prilično jezivo. Otprilike onako kao što bih očekivala da mi Pripjat bude jeziv i napet.

Bilo je vrlo tiho, ni zvuka se nije čulo. Vrijeme je bilo odurno pred-kišno i kao takvo je opako potenciralo trenutke šetanja; davalo je jednu posebnu dimenziju događaju. Hodali smo šutke, osvrćući se i slušajući prirodu oko sebe. Osim naših koraka i visoke guste trave koja je šuštala kako smo ju nogama razgrtali, nije se čulo baš ništa.

Počeli smo zalaziti u hangare, staje van pogona i skladišta.

Palo mi je na pamet kako bi bilo dobro prespavati ovdje. Rekoh tu ideju na glas, iako ni sama nisam potpuno sigurna jesam li to htjela. Sumnjam da bih sklopila oka tu noć ali malo prave i suštinske jeze ne bi bilo naodmet, pomislih.

Po tlu hangara mjestimično je bilo tragova svježe slame. Mislim da se netko kriomice služio prostorom za skladištenje svojih stvari.

Izašli smo van i nastavili putem kojim su prije prolazili traktori,

nastavljajući nazad prema motoru.

Popela sam se stepenicama

ali su me u namjeri ulaska zaustavila zaključana vrata i previše moto-opreme da bih se posvetila slobodnom penjanju kroz prozore.

Naišli smo i na prostor koji je, moguće, služio za držanje životinja.

Odavao ga je blagi miris, specifičan za svinje.

Prišli smo silosu sa početka priče i u koji sam pokušala ući ali mi zaključana vrata to nisu dozvoljavala i naišli na gas-masku.

Vjerojatno se koristila tijekom korištenja pesticida.

Na drugoj strani bile su rupe u zidovima koje su omogućile makar zavirivanje u prostor.

Našli smo meni nepoznat stroj, a po lokaciji i logici mogao bi biti nekakva vrsta separatora, sa svrhom odvajanja sjemenki od primjesa, loma i inih smetala.

Evo i dokaza da je na ovom mjestu bilo i struje, iako tako ne izgleda na prvi pogled.

Izašli smo i preplivali koprive do motora.

Doslovno par kilometara kasnije zašli smo u sljedeću federativnu republiku, u društvu proloma oblaka.

Ruska Federacija – Baškortostan

Vidno siromašnija.

Od prve točke na ulasku do momenta kada smo izašli, siva i neugledna. Do kraja dana gazili smo pod kišom, od sitnog rominjanja do proloma oblaka. Slika nemam. Ne samo zato jer je bilo kišno, već i zato jer nije bilo čega za poslikati osim masivnih kamiona na cestama i sivila.

Navečer smo se utaborili u motelu kraj autoputa u nekakvoj bizarno minijaturnoj sobici za 950 rublja i za koju nismo ni sigurni da je primarno smišljena za najam već nam je namještena ad hoc da nam se naplati, sastavljenoj samo od dva kreveta. Higijena je bila nepostojeća, ručnici koje smo dobili bili su gabarita vlažne maramice kojom skidam šminku sa očiju a tuševi zajednički i prljavi. Ali, nema veze, zadovoljni smo zaspali jer smo našli krov nad glavom nakon tako kišnog dana.

Total:  447 km.