Tijekom vožnje, pogotovo kad me oduševe mjesta kroz koje prolazimo i atmosfera koja iz njih zrači, razmišljam kamo ćemo na iduće veće putovanje. Prije smo se češće vozili jer smo oboje imali manje obaveza, no putovanja su bila kraća i manje zahtjevna. Oboje uvijek imamo preko nekoliko realno izvodivih želja i uvijek prčkamo nekakve ideje, rute i sheme kamo i na koji način otići. Tek lani smo složili prvu rutu na koju smo oboje i više nego ponosni i koju je ova na jedan način uspjela nadmašiti. Lista želja je jako duga – kako će se razvijati naše želje, dopunjavat ću pričama na svartu. Samo se nadam da će biti nešto brže bačene na server nego ovaj putopis. Ako već pratite ovu situaciju, evo vam link koji će vam čitanje učiniti lakšim:

do Norveške :D:

U to ime, iskorištavam trenutak da nam poželim sreću u daljnjim putovanjima uz pomoć jedne od najdražih pjesama:

Otvorila sam oči šesnaestog dana puta u drvenoj kolibi.

Prethodni dan je finiširala kiša koja nas je spriječila u namjeri da zaspemo u šatoru, što možda i nije loše, ovako smo probali i hytta-iskustvo. Hytta je koliba sa dva kreveta, stolićem, lampom i gustim zastorima na malim prozorčićima. Norvežani kažu kako se dio njih zapravo nikad ni ne privikne na ljetno sunce po 22 sata na dan i stoga slijepo vjeruju u dobre i teške zastore.

Kiša se nastavila, zbog nje smo odlučili ići prema Oslu a ne prema Stavangeru i onda potom duž južne obale poluotoka prema prijestolnici. Ovo mi je teško palo jer se uz Stavanger nalazi Preikestolen,

ogromna stijena isturena u fjord Lyse i do koje se planinari po dva i pol sata. Ujedno, po Burazovoj preporuci, donja obala slovi za najljepši komad norveške države koji je vrijedan za vidjeti.

Spakirali smo se i krenuli. Kiša, sunce, tuneli. Najgore je kad kišu naglo smijeni sunce i kad te opali sparina, a ti se voziš u vodonepropusnom odijelu.

To vam izgleda cca ovako, ne želite znati koliko je vruće unutra.

Kad smo se parkirali na trajekt

i kad su pokraj nas prošle tri mlade lijepe plave Norvežanke, moj Zakoniti je proglasio službeni nestanak vjenčanog prstena. Ko za vraga! “Uspaničio se” :roll:  :mrgreen: , ispretresao sve džepove, ispretresao sve moje džepove ali prstena nije bilo. Nažalost, bio je mrvicu velik kad je došao poštom, što je uzrokovalo nestanak u nekom trenutku. Pretpostavljamo kad smo spavali u hytti.

Ručali smo u gradu Kinsarvik, na obali mora (vidite li pattern :D: ?) i miru. U lokalnom dućanu smo uboli nekakve špagete u konzervi sa minijaturnim hrenovčicama (Norvežani imaju nekakvu fiksaciju na hrenovke, pølse, koju ja ne shvaćam :misli: ) i koje nisu bile toliko ukusne kako smo se ponadali. Nema veze, poslužile su itekako svrsi na zadnjem danu po Norveškoj.

Polagala sam nade u Hardanger i Telemark, veliku pokrajinu i jednu od “županija”. Hardanger je poljoprivredni kraj, ne baš žitorodni, ali recimo da proizvodi jako dobre jabuke i grožđe. Vrijeme je bilo preloše, nažalost, za ikakve realizacije lijepih želja. Gledali smo tamne i puste fjordove u miru. Imaju svoju čar, da se razumijemo, no na godišnjem smo iz snova i više od ičega želimo čisto nebo bez kiše.

Putem smo naišli na još jedan od slapova, Låtefoss, priličnu atrakciju. Jedva smo našli kut bez prolaznika kao što smo mi sami.

Telemark je ono što želim vidjeti opet. Nalazi se jedva parsto kilometara od Osla, a komadina je prirode samo takva. Jezera, planine, brda, šumetine… Dosta nalik onome što smo vidjeli po Jotunheimenu. Iznenađuje koliko je blizu “civilizaciji” i koliko zapravo malo treba do potpune divljine.

Nažalost, u jednom trenutku nas je toliko oplela kiša da fotoaparat više nisam vadila do gradića Nottoden, u kojem se nalazi najveća stavkirke u Norveškoj, Heddal. Građena je početkom 13. stoljeća. Reći da je prelijepa je mala riječ.

Postoji legenda o njenoj gradnji:

Lokalni seljaci su odlučili podići crkvu, a nedugo nakon se u selu pojavio stranac voljan da to i učini. Jednom od seljaka je postavio tri uvjeta koji su morali biti izvršeni prije nego crkva bude gotova: stranac je tražio da mu skine sunce i mjesec, dade svoju krv ili mu pogodi ime. Seljak se složio jer mu se ovo potonje učinilo relativno lagano, no nije znao da je stranac imao pomoć magije, koja je gradnju opasno ubrzavala. Bilo je očito da mu neće trebati više od tri dana. Seljak se uspaničio i odšetao u prirodu, gdje je pokušavao provaliti njegovo ime. Tad je, slučajno, čuo pjesmu:

I morgen kommer Finn og bringer oss månen
der han kommer forgaar sol og kristenblod
lokker barna til sang og spel
men nå mine små, sov stille og vel.
ili, po naški (ugrubo)
(Dijete moje drago) Finn će ti sutra donijeti Mjesec i Nebo,
donijet će Sunce i srce kršćanina
lijepe igračke za moje dijete.

Seljaku je odmah bilo jasno da je stranac trol zvani Finn. Kad su sutradan došli do crkve, seljak je uperio prst u jedan od stupova i rekao, “Finn, ovo ti nije ravno napravljeno!”, na što je trol pošizio i istrčao van. Kaže legenda da nije mogao podnijeti zvonjavu zvona i da su ga stjerala natrag u brda.

Evo vam par fotografija drvenog monstruma, sa prelijepim rezbarijama, starima stoljećima.

Ovo na posljednoj slici je dašak moderne, modni detalj koji štiti suho drveno zdanje, koje bi izgorjelo do temelja u minuti kad bi se nepoželjna vatra našla u blizini.

U sklopu crkve i groblja se nalazi malo rekonstruirano selo sa kućicama i stabburetima. Uživali smo par minuta i onda nastavili dalje.

Kiša nas nije prestajala prati doslovno do Osla.

Tunel za tunelom, kopneni, podmorski, ovakav, onakav – taman kad sam pomislila da je to to, i da smo pred Oslom, još jedan tunel. Onak,

Kad smo došli u kuću, dočekao nas je budni Buraz, već je bilo negdje oko 1 iza ponoći. Dok sam se otuširala, dočekala me Večera Šampiona – nisam sigurno 10 godina pojela pečena jaja sa slaninom. Heck, jaja skoro uopće ne jedem, slaninu da ne pričam, ali što je ova večera prijala :D:

Total: 531 km.