19 / dan kad smo dobili kaznu
IvanaNapuštamo lijepu bijelu kućicu u zelenilu u 9 ujutro, u društvu Buraza.
Vrlo brzo izlazimo iz grada, pozdravljamo se sa Norveškom i prelazimo u Švedsku, zemlju benzinskih plavuša i plavuša sa benzinskih.
Švedska
Testiramo stanje ulja (zupagut!) i stajemo na doručak.
Nastavlja se saga o galebovima i domesticiranim krilatim beštijama koje su naučile gdje su punktovi gdje se hrane ljudi i često ordiniraju. Meni ne smetaju, dapače, ovaj je bio vrlo fotogeničan.
Ulazimo u trgovinu po slatkiše za kolege sa posla. Biram nešto autentično, dobijaju lakrise brabonjkaste boje i duguljastih oblika. Ne bi čovjek vjerovao kako su dobro prošli :D:
Putem primjećujem na tabli slavni Trollhättan, no Lazić odbija stati u gradu
jer želi što prije doći do Göteborga.
Vožnja je bila bolno monotona. Kad se baždariš Norveškom, sve drugo je malo otužno. Goli autoput, samo kamioni i auti. Bilo je jako lijepo i sunčano, no brijao nas je bočni vjetar poprilično.
Parkirali smo se u centru Göteborga nakon ogromne gužve na ulazu i krenuli prema shopping centru tražeći WC. Prva stvar koju smo vidjeli je set od četiri Šveđanke u kabrioletu na raskrižju. Oujea! :bari:
Švedska je obećana zemlja, jeftinija je od Norveške, nešto sirovija i vidno neurednija. Toliko lijepih plavih žena nisam nikad vidjela, a bilo bi tužno da je to bilo igdje osim u Švedskoj. Norvežanki tako jasno plavih i tako puno na malo prostora nigdje nismo vidjeli.
No, kad smo se vratili do motora, imali smo što vidjeti – parking-redar nam je priljepio kaznu na kacigu. Nekakvih 800-tinjak kruna, u prijevodu, oko 100 eura. Oboma nam se smračilo.
U poslijepodnevnim satima smo prilegli na klupu u parkiću kraj ceste blizu Falkenberga i dali si malo oduška. Dok je Laze drijemao, ja sam fotozabilježavala nekakve čudne nakupine gusjenica i pisala fragmente putopisa koje gledam u ovaj trenutak.
Negdje pred kraj dana se pojavio problem nalaska mjesta za spavanje. Vozili smo se satima kroz pitoreskna mala sela tražeći komadić šume koji bi nas učinio manje vidljivima.
Krenuli smo u raznim smjerovima i često se vraćali. Ovo je bio umalo pogrešan potez, smrzla sam na pomisao da moram podizati motor koji je legao u blato. Ne jer je blatan, nego zato što je težak.
Na koncu smo spazili čovjeka u zrelim godinama kako je završio sa kosidbom trave pred kućom i pitali ga smijemo li dići šator kod njega. Konkretno, u blizini grada Lund. Slika pokazuje da nije imao ništa protiv.
Ujedno, naučio nas je nešto o poznatoj skandinavskoj hladnoći – inače, gdjegod smo dolazili i pitali smijemo li se parkirati, uvijek bi uslijedila pitanja tko smo, odakle smo, naravno, ništa ozbiljno niti policijski, već više onako, kurtoazno. Ovaj gospodin je odgovorio sa smiješkom i otišao dalje, baveći se svojim poslom. Što je u neku ruku i u redu, iako ne zamjeram nijedno i prije svega sam zahvalna.
Zaspali smo slušajući rzanje konja na livadi u blizini.
Total: 554 km.
kad smo kod domesticiranih živina, evo jedne:
https://vimeo.com/48371741
Vrlo sam impresionirana, PRElijepa je! Kako to da je toliko blizu došla? Obično vrlo brzo bježe kad vide čovjeka, štoviše, nerijetko bijesne lisice idu prema čovjeku.
Imaš vrlo mnogo smisla za samopromociju
BTW Hedwig ti je bio ULTRA. Nerijetko pjevušim “I have a sweet tooth for licorice drops and jelly rolls…”
hej, lisica ima smisla za samopromociju :p
u podnožju samarskih stijena je ratkovo sklonište i tu nam je prišla dok smo objedovali (hehe), cura i ja.
ona je veterinarka pa zna simptome, ali ne moraš biti doktor da prepoznaš bistre očice tipičnog žicaroša oportunista, pogotovo ako si ikad imao psa ‘)
vjerojatno ima brlog u blizini, skuplja otpatke oko skloništa i ekipa je povremeno hrani.
soundtrack hedwiga je zakon, često ga slušam:)
btw, ako si još u igri, imam nožić za tvoju ručicu – još mu futrolica fali, ali to je brzo gotovo.tvoj je za 300baksa.
http://a5.sphotos.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-snc6/616651_516007735081697_340916335_o.jpg
… a nisi ni ti naivan, točno znaš što me oduševljava
, ja sam lisice uglavnom viđala, unatoč životu u Slavoniji, na povećim udaljenostima od sebe. Zato i rekoh, zdrava lija rijetko ide ljudima. Ova lepojka je od planinara sigurno već dobila koji komadić sendviča.
Bilo bi mi žao samo da se zezne u kalkulacijama i naleti na pogrešne ljude.
Žena-vet – bravo na odabiru, osobno ne bih mogla podnijeti kraj sebe nikoga tko nije sposoban voljeti životinje na način na koji ih ja volim i poštujem, a i na jedan bizaran način razumijem.
Kako ti se čini putopis do sada :D: ?
kako mi se čini?
i ja bih