22 / dan koji je počeo najgorim jutrom na putu

Probudila sam se u 5 ujutro u lokvi vode. Iznad mene je bilo olujno nevrijeme a pokraj mene Zakoniti koji tvrdi da šator ne može promočiti.

Iako je šator bio razapet odlično i iako se već dokazao da mu kiša zapravo vrlo malo znači, šator je bio ugniježđen na dnu jedne uzbrdice. U jednom trenu je donji sloj šatora jednostavno propustio vodu. Širila se duž podloge vreće za spavanje, natopila je vreću i kompletan dio tijela koji je bio u kontaktu sa podlogom. SVE je bilo mokro.

Počeli smo se pakirati, oblačiti i gaziti van iz lokvuštine jer je postalo očito da kiša nije prolazna ljetna. Kad je hladna voda pod dupetom prvo što osjetite ujutro, nekako niste baš najoptimističniji. No, brzi polazak i vožnja u smjeru za kojeg se nadate da ima sunca vrlo brzo vraća dobro raspoloženje.

Odlazimo do grada Hofheim, u specifičan restoran. Lazić je ne tako davno prije naišao na ppt file u kojem su se nalazile fotografije ultimativnog burgera koji ima promjer ovećeg panja, u restoranu Waldgeist. Lokalitet super – hlad šumarka. Društvo – ne toliko – oko nas su dominirali američki vojnici koji su marširali po restoranu kao vojvode. No, sve to nije bilo toliko bitno. Zanimao nas je sendvič od 22 eura sa statusom XXXL.

Nažalost, ljubazni konobar nije dovoljna kompenzacija za ono što je uslijedilo.

Prepolovili smo komadinu nečega što je uistinu moglo biti izvanredan sendvič, samo da je bio dovoljno dorađen i razrađen.

U realnosti se radilo o gromadi lošeg suhog kruha, pljeskavici od sigurno pola kilograma koja je bila pečena jedva 25% i hrpi random razbacanog povrća između tog žilavog mesa sa sukrvicom. Iščeprkala sam spasivo i jestivo skeptično mjerkajući zalogaje, tugaljivo gledajući ekipu sa susjednog stola koja je tamanila ogromne pohance zlatne boje.

Razočaranje živo.

Jel vidite dobro sljedeću sliku? Točno ovdje su prestale zadnje kiše i navalile opće sparine, nemilosrdne žege i horor ljetnih vrućina koji nas je pratio do kuće.

Stali smo u Karlsruheu, malo prošetali gradom i pojeli sladoled. Gutam zadnji Haagen Dasz na putovanju i do daljnjeg, dok šetamo gradom simbolom njemačkog fuzbala.

Nismo se dugo zadržavali jer smo žurili prema Schwarzwaldu.

Prolazimo kroz pitoreskna sela i divimo se ljepoti i ugođaju.

Ulazimo u centar grada Baden Baden, koji je jako turističko središte. Vrlo je prometan; oko nas šetači, vlasnici pasa, turisti, a nemačkih dobrih kola gdjegod se okrenete.

Moljakam Lazića da se vratimo u hlad šume, na jednu od cesta koja siječe šumetinu od 12 000 kilometara kvadratnih. Sparina je bila ubitačna i počela sam se pribojavati ono što nas čeka u ZG. Prijatelji su mi najavili 40-ak u hladu, što me užasavalo. Moš mislit kako mi se ide kući iz Norveške, lijepe, svježe i hladne.

Pred kraj dana počinjem, ubijena znojenjem i očajna, ulaziti u svaki mogući hotel/motel/hostel u potrazi za slobodnom sobom. Toliko sam kuhana da sam spremna platiti koliko god vlasnik traži samo da se otuširam.

Nakon sati i sati vrzmanja i čeprkanja završavamo u pola noći u gradu Rottweil, poznatom po psima. Nečiji wifi nas usmjerava u preko nekoliko hostela, koji su svi odreda prepuni ili zaključani.

Kapituliramo u hostelu Lowe koji je iznutra izgledao kao hotel u kojem je Ted the Bellhop ordinirao jedne stare godine,

samo što je bio prilično derutan i u nemjerljivo lošijem stanju. No, imao je tuš  a cijena koju sam platila za spavanje u tom užasu liježe sa mnom u grob :D:

Total: 420 km.