Dan #5. | Kjelvik

Ovako izgleda ljetno jutro u polarnom krugu.

Čista je sreća otvoriti oči, odzipati šator i udisati neopisivo čist i svjež zrak.

Cilj dana bio nam je ulazak u Bodø, simpatični priobalni grad.

U centru grada nalazi se ogroman mural s orlom. Izgleda straobalno preopako fantastično, a ima i poruku – regija oko grada područje je s najvećom populacijom orlova na svijetu. Buđani (njoh 50 000) su vrlo ponosni na ovu činjenicu, očito je. Grad je vrlo pitom i čini se lak za život. Jako mi se svidio, mogla bih lako živjeti ovdje. Ima dosta murala, evo jednoga bizarnijega.

Vozeći se cestom prema Narviku, sljedećoj većoj točki s populacijom

naišli smo na vrlo zanimljivu lokaciju.

Radi se o farmi Kjelvik pretvorenoj u muzej. Do nje se s ceste hoda desetak minuta, a sadržaj šije hrpu drugoga viđenoga i to poprilično.

Čuli ste kada za hardkor? Zaboravite na poimanje istoga i upoznajte priču o obitelji Larsson, Sami podrijetla.

Kjelvik leži bogu iza nogu u okrugu Nordland. Ljeta su kratka, zime su vrlo duge, izvori hrane oskudni. Prilagodba ljudi na ove uvjete morala se svesti na samoodrživost. I to ne onaj marketinški buzzword od kojega mi se riga i koji se lijepi na svaku glupariju – od žvakaće gume do električnog automobila a u nijednom slučaju nema nikakvu težinu, nego pravu, pravu SAMODOSTATNOST, koju su vrlo temeljito i vrlo kvalitetno pripremljeno objasnile dvije Norvežanke, studentice kojima je ovo ljetni posao.

Obitelj Larsson

bila je religiozna, kršćanska, iako su bili Samiji.

Živjeli su u kući u kojoj sam se osjećala kao Gandalf u Bilbovoj kući. Osim što su Samiji nižega rasta, manja kuća lakše se zagrije i u njoj održava temperatura.

Broj prostorija je mali, njihova je kvadratura vrlo kompaktna.

Obitelj je zbog izolacije bila prisiljena biti inventivna i prilagodljiva, a manjak eksternih resursa kompenzirali su preinakama postojećih predmeta. Ovo je polica napravljena od čunaka konaca.

Naravno, sami su izrađivali odjeću, u tradicionalnom Sami stilu, bogatih boja.

Povremeno smo nailazili na poneki trag gotovih proizvoda koje su kupovali. Ovo je kanta u kojoj su bile pølse, hrenovke, nešto što je svakom Norvežaninu vrlo blisko i normalno.

Ovo je highlight cijelog muzeja. Obitelj je imala malene staje s pokojom kravicom ili kozom. Svaka životinja bila je iskorištena 100%, što znači da je bacanje ijednog dijela bio neoprostivi grijeh. Ovo je, kao što vidite, sito za prosijavanje žitarica. No, pogledajte bolje. Vidite li ove isturene kvrge na par mjesta? To su kravlje sise, jer sito je napravljeno od našpananoga i osušenoga kravljega vimena.

Izrađivali su i svoje cipele. Očekivano.

Hrpetina predmeta ostala je očuvana, pogotovo odjeća, skije, suđe i slično.

Bio je gušt slušati ih. Bili smo sigurno dva sata s njima u kući i stajama. I one su nama vratile kompliment, govoreći da smo bili zainteresirani. Kažu da se nerijetko muče s ljudima koji plate slušanje priče, a onda “zaspu” i žale se da nije dovoljno intrigantno. Mene je fascinirala sposobnost obitelji da opstane u uvjetima gdje je 10 mjeseci godišnje barem metar snijega a uzgoj ičega priličan je izazov. I inače volim resourceful/industrious ljude, ovo je samo konkretan primjer random ljudi iz mase koji su se prilagodili, a ne primjer nekog šupka menadžera koji se diči održivošću živeći u Londonu, noseći majicu iz Bangladeša i jedući fair trade označene čokolade od neprcanih jednoroga.

Narvik je fantastičan. Okružen je polugolim brdima i sirovom prirodom, a od Nordkappa je bio udaljen oko 700 km.

Kratko smo prozujali kroz grad kojega krasi norveški austerity, s ciljem prolaska prema okrugu Troms, predzadnjem prije okruga Finnmark u kojemu je smješten Nordkapp.

Odmah po ulasku dočekala nas je magla koja se nije dala omesti još podugo vremena.

Ubrzo su krenuli dvojezični nazivi na norveškom i Sami jeziku. Samijski je prilično upečatljiv i zanimljiv, a riječi kada ih izgovoriš, imaš dojam da bacaš kletvu na nekakvom elven jeziku.

Ljudi nema.

Sela nema.

Gradova nema.

Tek ponešto sporadično.

Samo priroda.

Sve oko tebe toliko je svježe, čisto, hladno i vlažno da nije za vjerovati koliki je užitak. Ovdje negdje raskrstih za sva vremena s ikakvim interesom za život u toplijim krajevima, ovo je vrhunac ljepote i ugode za organizam.

Spavanje – hytta u Bardufossu, šator nije bio opcija zbog pljuska.