Dan #6. | šetnja do glečera i ulazak u nevrijeme
Ivana
Dan u Öxi počeo je snježno. Probudili smo se u ranu zoru (tipa 5 ujutro) jer je vjetar brijao po šatoru, noseći snijeg, ali nije nam bilo hladno. Barem ne previše. Uredno smo se naslikavali vani prije negoli smo krenuli dalje na put. U autu smo bili u 6:00, spremni za stotine kilometara dijela rute bez previše zanimljivosti s popisa.
Nastavili smo do kraja makadamske ceste 939 do ulaska na Ring road koja relativno dosljedno prati oblik malenih poluotoka jugoistočne obale u smjeru grada Höfn.
Mislim da u ovoj zoni nismo naišli na niti jedan drugi automobil na cesti.
Kad izađeš iz auta – oko tebe samo mir i tišina. Kasnije se čak i pojavila boja. 
Snijeg koji nas je meo u brdima pretvorio se u upornu kišu uz obalu mora. Po dolasku u Höfn pronašli smo dućan u kojemu smo se opskrbjeli hranom i lokalni informacijski centar. Tamo smo saznali kako je Skaftafell ledena spilja (koju sam po svaku cijenu željela posjetiti) zatvorena zbog ulaska u toplu sezonu i opasnosti od nezgoda pri topljenju leda.
Htjeli smo tugu utopiti u nekakvoj dobroj pizzi ili gulašu (hell, prošao bi i kebab), ali Höfn je minijaturno mjesto – osim morskih plodova kojima nijedno nije sklono, ne može se naći ništa. Pizza postoji tek jedna u jednom restoranu, a specificirano je na meniju na ulazu kako se može naručiti tek iza 5 popodne.
Stoga smo jednostavno krenuli nazad na cestu. Pratilo nas je loše vrijeme – ne muče nas kiše niti snijegovi ni vjetrovi doklegod postoji mogućnost daljnjega prolaska do željene točke. Tim više što putujemo autom i zbilja se ne osjećamo ni otprilike ranjivo kao na motoru. Ujedno, dio ceste na kojoj smo se nalazili leži južno od najvećega glečera na Islandu – Vatnäjokull – što znači da su svakakve vremenske promjene moguće.
Sivilo uz cestu razbio je niz jezika LEDA, glečerskoga leda koji tiho prilazi obali mora, provlačeći se među brdima na koja na putu naiđe. Primijetili smo kako do nekih od njih postoji i prilaz prikladan za automobile, pa smo prišli glečeru:
Fláajökull
Krenuli smo s namjerom da mu dođemo što bliže; da nije bilo “rijeka” nastalih topljenjem leda koje nije bilo moguće pregaziti bez da zađem u prilično mrzlu vodu, sigurno bih sjela na gromadu leda i barem nakratko guštala u pomisli “fuck, sjedim na glečeru”.
Sljedeća lokacija s popisa bilo je glečersko jezero
Jökulsárlón
gdje smo zbog snažnih glečerskih vjetrova bili zaustavljeni u namjeri da krenemo dalje.
Nije bilo druge nego maknuti se s čistine oko jezera i vrnuti nazad u prvi grad koji nudi makar kakvu zaštitu od naleta vjetra koji nosi kamenje, šljunak i slično. Osjećali smo se baš šugavo, brinući se hoćemo li doći na vrijeme na ukrcaj za avion za Oslo, ali bili smo oboje svjesni strahovite promjenjivosti islandskoga vremena i dijelom smo na ovakvo što i računali. Zaspali smo u Höfnu na parkingu kampa koji je bio zatvoren. Nismo bili raspoloženi za šator, stoga smo se samo smjestili u sicevima auta i čekali jutro u nadi da možemo ubrzo na put dalje.
