Dan #6. | Finnmark

Meni su Samiji vrlo zanimljivi. Jako sam sretna što sam imala priliku završiti u krajevima gdje žive; dosta sam ih proučila, pogotovo njihovu mitologiju, i baš se lijepo zaokružila priča. Pomogao je i Lazić odlaskom u finski dio Laponije, bijah u Helsinkiju, a i izradih i torbicu na temu šamanskog bubnja Samija. Sve se ovo dodatno ispotenciralo, u zadnjih par godina oko vrata nosim skoro pa isključivo komade kostiju, rogova i sličnoga. Sad su i ljudi pokupili taj đir, pa mi donose kosti, privjeske i ina čuda, jer znaju da ću se s njima lako snaći.

Iako smo par Sami šatora s nakitom, torbama, nošnjom i inim suvenirima vidjeli već nedaleko od Mågålaupeta, ovdje je drugačiji štimung i nekako je sve na svom mjestu. Plan je bio kupiti svaki mogući privjesak od kostiju i rogova kakav već nemam. A imam ih dosta, bolje da ne objavljujem opsežnu kolekciju. Nisam se razočarala, naravno.

Povremeno smo nailazili na ovakve “građevine”. Ne znam što znači, ali izgleda zanimljivo.

Evo jednog od interijera šatora; btw, Norvežani ovakve šatore zovu lavvo. Osim delicija (varijacije na temu sobovine – juhe, gulaši, kobasice…), rogovlja i krznenih proizvoda, toliko je toga šarenoga i zanimljivoga.

Meni je, naravno, najzanimljiviji bio svaki šamanski bubanj kojega sam vidjela. Znam da sam dosadna, ali pročitajte tekst o njima ovdje.

Jedan od bitnijih ulova bila je naljepnica sa Sami zastavom. Odmah po izlasku zalijepljena je na motor. #achievementunlocked Nekome tko vozi motor i dosegne ovakvu lokaciju ovo je uistinu važan trenutak.

Random kadar uz cestu. *.* (mogla bih postati desetke slika na ovu shemu, sve je jedna ljepša od druge, samo nema smisla – stoga ovako davim povremenim rezovima prirode)

Gorsabrua (Gorsa most) leži nad Gorsa kanjonom i izgleda spektakularno na fotografijama onih koji su prije nas uspjeli doći do njega. Pogotovo predivno izgledaju zimske. Po običaju, meni je to i više nego dovoljan razlog za markiranje mape s planom posjete. Kanjon, naravno, nije smješten uz glavnu cestu, već se do njega dolazi vozeći se kroz selo Birtavarre (izraz “selo” shvatite s dozom zadrške, radi se o pokojoj kući; gustoća naseljenosti u ovoj fylke iznosi 6 ljudi/km2). Vrijeme je prilično ozbiljno, ali nema kiše, što nas čini sretnima.

Prilazeći Gorsa kanjonu vidjela sam po prvi put znak za “oprez, helikopter”. Moram priznati da je baš zanimljiv feeling naći se u okružju u kojemu postoje takvi znakovi.

Nad regijom je sjedila gusta i tusta magla, sa zanemarivom namjerom da odskakuće u troskocima dalje.

No, nisam sigurna koliko zapravo zamjeram. Bilo bi lijepo vidjeti ovo sve bez magle, to je sigurno, ali meni je ovakav ozbiljan štimung poseban i daje drugu dimenziju.

Do kanjona je potrebno pješačiti 1,8 km utabanom stazom koju okružuju kržljava stabla i gusti zeleni pokrov na tlu. Moto oprema nije prilagođena za duge šetnje, ali ovdje zbilja nije bila tlaka šetati u njoj.

Izgleda fantastično, zar ne?

Nedugo nakon došli smo do mosta nad kanjonom Gorsa (Sami ime: Sabetjohk), jednim od najdubljih na sjeveru Europe. Kanjon je dug oko 5 km i prati rijeku Guolasjohka u Kåfjord dolini. Projektirao ga je Nijemac Florian Kosche i stavljen je u promet u kolovozu 2011. godine. Mjeri 53 metra, 10,5 tona i napravljen je od aluminija.

Dosta se njiše kad njime hodate, ali sve se pretrpi za ovakav vodopad. Nažalost, fotografija nije sposobna prenijeti divotu, tako da gledajući ove slike ozbiljno razmišljam o nabavi drona. Ne samo da ću imati spektakularni uvid u izgled vodopada, već ću dobiti priliku i zaći na mjesta gdje inače ne bih mogla.

Čisto savršenstvo.

Nastavili smo prema gradu Alta. Od Alte do Nordkappa leži mizernih 200-tinjak kilometara, a krajolici uz cestu izgledaju magično.

Jedva sam čekala ulazak u Finnmark, posljednju fylke na sjeveru Norveške.

Grad je malen (22 K ljudi), prilično je miran i staložen, a u oko upadaju ovakvi detalji.

Odšetali smo u đir gradom, pokupili smo namirnice za večeru i odlučili dići šator u kampu u borovoj šumi.

Ovo sunce koje vidite na fotografiji sjalo je ovakvom silinom u tipa 9 navečer. Na fotografiji ispod bila je cca ponoć.

Brojni se ljudi žale (ne samo imigranti, već i ljudi rođeni ovdje) kako ne podnose svjetlost noću i loše spavaju. Ja sam valjda kamen – legnem u krevet (ili u ovom slučaju, vreću za spavanje), sklopim oči i nimalo me ne smeta piljenje sunca.

Evo nekoliko primjera Sami privjesaka, ulova dana u pol Finnmarka. Rezbareni komad sobovog roga, rezbarena drvena pločica u obliku šamanskog bubnja i phalanx sobovog stopala.