Smišljali smo što ćemo raditi. Konstatirali smo kako jedna vožnjica negdje nekamo izvan HR ne bi bila naodmet because phun all the wai čim izađemo na cestu, a nailazio je vikend koji je odgovarao svima. Odlučili smo u sastavu Krta, Ema, Lazić i ja zujati po uvijek zanimljivoj i prelijepoj
Tag: planine
Istraživanje Željave planiram podugo. U društvu ekipe s foruma motori.hr Lazić je već obišao aerodrom prilično temeljito i u nekoliko navrata, a ja sam na Veliki petak 2010. godine samo zašla u objekt i izašla van, nakon što sam shvatila koliko je mrak superioran a mi naoružani samo jednom naglavnom
11.8. nedjelja Negdje tijekom noći zabrijali smo kako vani pljušti kiša. Lazić je izjurio van da bi pokrio motor i odjeću koja je eventualno ostala nezaštićena i shvatio kako šum dolazi od mora a ne pljuska. Kontinentalci Jutarnja rutina, pakiranje, spremanje, polijetanje. Čovjek pored nas je Rus koji živi i
8.8. četvrtak Vidjela sam Alpe, prešla brda Norveške, pregazila Tatre, Transilvanske alpe i Karpate, vozila se po Uralu ali ništa od toga nije do koljena Kavkazu. Kavkaz je po mojoj mjeri. Kad kažem brdo, mislim na kršovito stijenje koje se izdiže u nebesa i pod oblake na jasno plavom nebu,
27.7. subota Pročitali ste priču o sudbini planinara koji su kasnih 50-tih prošlog tisućljeća krenuli na Otorten i onda stradali na izrazito brutalan i bizaran način, bez previše logike? Incident na planinskom prijevoju Djatlov Ivdelj je bio posljednja točka civilizacije do koje su došli, vlakom. Krenuli su kamionom prema Vižaju
Planinski lanac Ural je dug 2 500 km i širok 150 km, star oko 300 milijuna godina. Nastao je krajem karbona, u vrijeme razvijanja prvih gmazova. Najviša točka lanca mjeri 1895 m a sama planina nosi ime Narodna. Po broju kilometara duljine lanac spada u 10 najvećih. Na vrhu ljestvice
My god has shown his sympathy for all the spirits lost I’ve prayed for salvation and peace for ages. Standing in the summer breeze inhaling life again a new day has come a chance to relive forget and forgive.
25.7. četvrtak Noć prije sišli smo sa glavne ceste u selo Bizjer (Бизяр) i zamolili vlasnika za raširivanje palatke (šatora) na njegovoj livadi. Buđenje i ustajanje ujutro nije moglo biti savršenije. Za početak, osjećaj kada se probudiš u ramo jutro na Uralu je neprocjenjiv. Zrak oko nas bio je vrlo svjež,
Lokacija: gruzijski Kavkaz.
23.7. utorak U hotelu u Bolgaru upalili smo TV da bismo vidjeli vremensku prognozu. Iako nam nije išla na ruku, dan pred nama po onome što smo vidjeli kroz prozor trebao je biti vrlo topao, sunčan i bliještav. Dan prije prebacili smo mizernih 136 kilometara – danas moramo biti brzi
Gdje spavate kada ste na putu? Kako kada. Fokus je na šatoru kojeg dižemo na rubovima naselja, u šumama, kraj polja, u poljima… Pogotovo volimo strnjišta Kiša nas obično stjera u motele i jeftine hotele. Kažem “jeftine” jer nam doslovno treba samo tuš i krevet preko noći, ujutro ionako idemo
Ne želim zvučati patetično ili divlje u srcu kada ovo kažem, no, kada jednom izađete na cestu motorom na put od makar par dana, možete biti prilično sigurni kako nikad više nećete gledati jednako na putovanja. Toliko je dobro ovako putovati da ne možete zamisliti. Dobijate priliku otkriti jedan divan
Osjećam se otprilike ovako iako ne skačem s visine od par desetaka kilometara. Unatoč dobranoj naviknutosti na osjećaj onog pred-putnog uzbuđenja (zapravo, vrlo rijetko imam grč u strahu od polaska) i višenoćne nesanice, po prvi put osjećam pravu, najpraviju iskonsku napetost i zazor. Uzbuđenje i brigu, nabrijanost i istinsko veselje
Čula sam nedavno komentar na naše putopise, koji sam shvatila kao kompliment; prijatelj koji je čitao i moje i Lazićeve putopise konstatirao je kako su pisani stilski toliko različito da na mah ima dojam kako nismo bili na istom putovanju. Logično. Lazić će se fokusirati na opravke motora, kvalitetu ceste
… ujedno i zadnji dan putovanja. Upravo završavam putopis. Primjećujem kako se nakon vozikanja po južnoj Norveškoj sve manje trudim pisati. Sve više mi treba da se natjeram dokusuriti relativno dosadan komad puta. Nakon što odvezete Norvešku, sve izgleda blijedo i tužno :D: a pisanje o tome je mazanje rane
Tijekom vožnje, pogotovo kad me oduševe mjesta kroz koje prolazimo i atmosfera koja iz njih zrači, razmišljam kamo ćemo na iduće veće putovanje. Prije smo se češće vozili jer smo oboje imali manje obaveza, no putovanja su bila kraća i manje zahtjevna. Oboje uvijek imamo preko nekoliko realno izvodivih želja
Imala sam 17 godina. Završavao se treći gimnazije, smjenjivalo se proljeće ljetom, panično popravljali komadi iz predmeta koje 90% godine nisam doživljavala i cementirala se odluka o maturalnom putovanju. U subotu navečer, tj. nedjelju ujutro sam došla sa fešte kasno tj. rano ujutro u kuću. Spavala sam jedva sat vremena.
Iako smo prethodnu noć relativno dugo vozili (zadnja fotografija je okinuta oko 11 sati) probudili smo se rano i vrlo odmorni. U zadnje vrijeme me nešto muče nesanice, ali ovdje spavam kao beba. Jutarnje sunce je ugrijalo šator na livadi u Moldeu. Nebo plavo, bez oblačka. Sve je mirno i
Norveška ima dosta izduljen oblik. Kad se svojedobno sa Šveđanima dogovaralo i crtalo političku kartu države u nastanku, dobili su brdovitiji dio. Šveđani su izvukli plodniji i poljoprivredniji komad kraka poluotoka uronjenog u Atlantski ocean, slučajno ili ne. Ipak, norveški dio je daleko impozantniji i sa razlogom smo krenuli amo.
Vremenske prilike ujutro se nisu značajno promijenile u odnosu na prethodnu noć, unatoč našem optimizmu. Dok smo smišljali što ćemo, kamo i na koji način, primijetili smo kako se oko brda kao debeli šal omotala gusta magla, nalik dimu. Stajala sam na balkonu i promatrala brdo koje izgleda kao zapaljeno,
Rano ujutro, dok se zora pokušavala probiti pod stabla šume kraj Bleda, probudio me zvuk nečega nalik sitnim kapima koje tiho padaju po šatorskoj vanjskoj opni. Divan početak dana, pomislih. Padala je 20-ak minuta, ali se nismo pretjerano uzbuđivali zato. Šator je vrlo izdržljiv a imamo dovoljno vremena za leškarenje
Sjedim i u miru uživajući u hladnom jogurtu razmišljam kako započeti ovaj putopis. Lani je bilo jednostavnije, složila sam niz tematskih članaka koji su najavljivali put do (umalo) černobilske elektrane. Ove godine je krajnji cilj ljepši i impozantniji, ali nema takvu specifičnu priču. Nećemo se lagati, ima još bolju Do
Povratni članak sam htjela napisati još sinoć, no kako smo u dolasku kasnili satima zbog nemilih događaja, umor je bio jači. Jutros sam u 4 sata, promatrajući izlazeće Sunce nad debelo pregrijanim Zagrebom kapitulirala i pružila se u krevet. Nadvladao me umor. Evo brojki koje vam neće ništa reći ali
Najzapadnija točka do koje sam došla putujući je Barcelona, prije 12 godina. Najistočnija je Kijev, lani, a južnije od Crne Gore nisam nikad bila. Za koji trenutak krećemo motorom na put prema Norveškoj, gdje ćemo doći do najsjevernije točke u svojim životima. Ako bogovi budu milosrdni, umočit ću prste u