Bergen

Jako volim Norvešku i sretna sam što sam ovdje, nakon nekoliko dolazaka i sustavnog zaljubljivanja. Jedan od meni top norveških gradova zasigurno je Bergen, pogotovo nakon prošloga vikenda – opet smo nagrecali nešto malo vremena i slobode pa smo se otisnuli na put od petstotinjak kilometara u smjeru zapada.

Lazić je već posjetio Bergen, kada je vlakom išao s prijateljem vozeći se u lokomotivi. Slike su straobalne, obavezno prolistajte post.

Bergenske činjenice:

• osnovao ga je Olav Kyrre prije 950 godina, broji 270 K ljudi i drugi je najveći norveški grad nakon Osla; slijede ih Trondheim, Stavanger i Drammen
• nastao je na poluotoku Bergenshalvøyen a okružuje ga sedam planina (predivno zvuči, zar ne?) – Ulriken (najviša, 624 m), Lyderhorn, Damsgårdsfjellet, Løvstakken, Fløyen, Rundemannen i Sandviksfjellet
• staro je ime grada Bjørgvin, a prevodi se kao “zelena poljana okružena brdima”
• 1349. godine u luku uplovljava brod iz Britanije s mrtvom posadom i putnicima koje je poubijala bubonska kuga / događaj je inspirirao nastanak black metal banda 1349 (weird, ne mogu naći post s početka pokretanja ove stranice i posvećen ovom bandu)
• dugo je vremena sudjelovao kao jedan od gradova u Hanzeatskoj ligi, što znači da je bio vrlo važno trgovačko središte – Bergen je izvozio ribu, a pazario žitarice – staro pristanište (Bryggen) punkt je od povijesne vrijednosti
• jedno je od najpopularnijih pristaništa na norveškoj obali; broj turističkih brodova i cruisera šije svaki drugi grad na obali
• grad je pretrpio nekoliko prilično devastirajućih požara
• poznat je kao najkišniji grad na Zemlji; drži apsolutni rekord s 85 kišnih dana u kontinuitetu (zamislite tri mjeseca kiše ) i klimatski je sličniji gradovima u Škotskoj nego Oslu
• no, nije toliko hladan – pomno ga mazi Golfska struja, a spomenuta brda izoliraju ga od hladnih sjevernih vjetrova
• osim Griega, Bulla, Holberga, Dahla i Jordala jedan od poznatijih bergenćana bio bi i Varg Vikernes (u dokumentarcu Until the light takes us opisuje svoje djetinjstvo u Bergenu kao idilično i pitoreskno provincijsko, s plavim djevojčicama koje su na konjima prolazile kroz grad i nije bilo McDonaldsa na sve strane kao danas)
• … a crkva Fantoft koju je potpalio i koja je ubrzo rekonstruirana čeka naš dolazak. Znate da volim stavkirkene?
• usput, ime grada izgovara se Bargen, dok će stanovnici Bergena ime svoga grada izgovoriti Baaargen. Oslići ih gledaju uvijek pomalo posprdno, kao što kontinentalci nerijetko svisoka komentiraju Dalmatince.

Konačno odmorna sjedim pred kompjutorom i klešem lagano tekst pun slika za koji sam sigurna da ćete u njemu uživati. Đirali smo ukupno tri dana; evo utisaka.

Polazak iz Osla

Krenuli smo na put autom i iz kuće smo izašli u 8 ujutro. Auto je bio pun opreme – fancy vreća za spavanje, šatora, nekakvih bijesnih podloga za vreće, raznih dry bagsa koje su trebale biti testirane, vunenih baselayera i velikih planinarskih ruksaka koji su trebalo sve to i po(d)nijeti. Nismo se pretjerano tovarili hranom jer smo računali na kupovanje suhomesnatih proizvoda i sireva u trgovinama putem, ali osigurala sam se pomoću par ramena i nešto tunjevine.

Plan je bio spavanje vani tijekom dvije noći, po mogućnosti u nekakvom straobalnom komadiću prirode because YTF not. Spavanje u hyttama nije loše, ali ležanje na zemlji baš ima svoju čar i jedva čekam da se na takvo što odlučimo. Obje lokacije na kojima smo se utaborili bile su vrlo zanimljive, vidjet ćete kasnije.

Krajnji je cilj bio Bergen, od kojega nas je dijelilo petstotinjak kilometara. Gaženjem se može prijeći, navodno, za 6-7 sati, ali naš je bio cilj polagana vožnja, guštanje u prizorima i prilazak svemu zanimljivome, pa smo računali da ćemo u autu biti desetak sati u svakom od smjerova. Nismo bili u krivu; poznajemo sebe i više nego dobro.

U Oslu smo ostavili vrijeme iz snova – divno sunčano i toplo, a za Bergen je YR najavio pljuskove i općenito grim atmosferu. Na Hardangeru nas je trebalo dočekati i snježno nevrijeme sleš mećava – kako smo se proveli – čitajte dolje.

Stavkirke Rollag

Prvo stajanje nakon izlaska iz Osla via Drøbak bila je neočekivana drvena crkva – Rollag. Vidjeli smo tablu s oznakom za crkvu uz cestu i skrenuli s glavne ceste na makadam uz šumu. Dočekalo nas je zdanje sagrađeno tijekom druge polovice 12. stoljeća na odličnoj i mirnoj lokaciji.

Nastavili smo vožnju po pravome norveškome vremenu; nije kišilo, ali Sunca nije bilo na obzoru. Ugodno hladno, taman da te uvjeri da šetnje izvan auta zahtijevaju makar ekstra majicu na zip. Jezera su redovito makar djelomično okovana ledom, a među brdima naziru se vrhovi pod snijegom. Naš je cilj bio upravo prema njima.

Stavkirke Uvdal & bygdetun

Ubrzo nakon Rollaga pojavila se još jedna drvena crkva – Uvdal, izgrađena 1168. godine u Numedalu (Nume dolini).

Pristup u drvene crkve redovito je vrlo ograničen, ali nekom prilikom ekipica s kamerama ušla je u Uvdal i snimila interijer s minimalno svjetlosnog ometanja i uništavanja (pretpostavljam da znate kako je i fotografiranje po brojnim muzejima limitirano da se svjetlošću ne bi oštećivali umjetnički radovi). Sugeriram toplo da ga pogledate. Toliko je intenzivno i šareno i u apsolutno je kontrastu u odnosu na vanjštinu koja je toliko spartanska i tamna.

Uz crkvu se nalazi rekonstruirano selo, vanjski muzej (tzv. bygdetun). Osim kućica, ima dosta stabbureta, vanjskih smočnica u kojima su Vikinzi držali hranu. Jako mi se sviđa ta namjera čuvanja tradicionalnih sela i sav trud koji je potrebno uložiti da se takvo što i napravi. Sve ove građevine i nastambe štiti država (logično, zar ne?) i razne udruge i fondovi.

Nedugo nakon hladna i šumska buskerudska regija pretvorila se u highlight cijelog putovanja: prelazak preko Hardangervidde.

U koloni preko Hardangervidde

Hardanger je naziv regije (tipa Baranja) a Hardangervidda je jedan od 44 nacionalna parka raspoređena duž 2 500 km države. Nalazi se na visinama od 1 000+ m nmv, što znači da je gore vjerojatnost da će vas dočekati snijeg poprilična za ovo doba godine, a zatvaranje cesti zbog neprohodnosti regularna je dnevna pojava. Hardangervidda je ogromna heia (ctrl + F “heia”), a kako izgleda bez snijega pogledajte ovdje.

Po dolasku dočekao nas je nešto viši snijeg uz cestu, solidno zabijeljena heia

i divota koje se nikada ne mogu dovoljno nagledati: vjetrom nošene sitne pahuljice snijega.

Zbilja je savršenstvo od uživancije voziti se kroz ovakav kraj. Spokoj.

Po dolasku na Haugastøl ustanovili smo da se nalazimo u koloni koja nešto čeka.

 

Izašli smo van vidjeti što se događa, a potom nam je okrupni čru Norvežanin udijelio papir s uputama kako se voziti kroz kolonu u sniježnoj mećavi koja je pred nama. Mećava! Pred nama! Ne možete zamisliti koliko smo se razveselili onome što je sljedovalo jer smo znali da nas čeka epic vožnja. Po mećavi na Hardangeru!

Upute, zahtjevi od vozača & savjeti za vožnju bili su:

1. svaki konvoj može primiti izvjestan broj vozila, a sva vozila koja budu ocijenjena kao neprikladna za konvoj bit će preusmjerena nazad prema civilizaciji
2. logično, zimske gume, lanci i zimska odjeća na ljudima u vozilima su must
3. potrebno je imati i baterijsku lampu, vučnu dretvu, strugalicu za led i lopatu za snijeg
4. u svakom trenutku pri vožnji nužno je imati prethodno vozilo u vidokrugu, nema zavlačenja, zastajanja, ičega
5. drži brzinu konstantnom
6. prilagodi ventilaciju tako da ti stakla ne budu zamagljena
7. svjetla, naravno, po pe esu
8. ostani u konvoju po svaku cijenu, ne pokušavaj izaći, skretati iz njega i bilo što slično
9. ni pod razno ne izlazi van iz vozila, čak ni ako konvoj stane
10. ne koristi mobitele pri vožnji zbog ograničene pokrivenosti signalom

Što reći kad pročitaš ovakve kriterije na papiru koje ti dade službena osoba?

Niš, kada smo dočekali da iz suprotnoga smjera prođu vozila, krenuli smo i mi u koloni. 

Na početku kolone i na kraju nalaze se ralice koje izgledaju ovako.

Između je desetak do petnaestak vozila koja voze striktno po uputama koje smo dobili i u jednom smjeru; u ovim je trenucima na drugoj strani ekipica čekala da mi prođemo i izađemo, nakon čega oni ulaze u smjeru prema nama itd. Mi smo bili posljednji auto u koloni, što je super za nas jer bi morali čekati sljedeću rundu da bi prošli (cca 4 sata).

Vožnja je isprva bila čis fajn jer je cesta bila još koliko toliko vidljiva i mjestimično bljuzgava,

ali ubrzo smo došli na relaciju gdje su nanosi snijega uz cestu nešto što se mjeri u metrima. :herc2:

Tu smo bili pometeni, L je lagano vozio a ja sam tukla aparatom koliko je moguće. Osim ceste i auta ne vidi se ništa, tek poneka drveća u daljini izviru iz snijega, a granica rub brda – nebo nije baš jasna.

Norvežani, luđaci kakvi već jesu, neometeni prilikama gaze preko heie na skijama u ful ratnoj opremi. Pokušala sam poslikati i ekipu koja skija pomoću jedara, ali fotografije su horor loše. Ovo mi je jedna od najboljih norveških osobina – ne samo da ne postoji loše vrijeme već loša odjeća, nego ne postoji dovoljno loše/zahtjevno vrijeme do točke da neće izaći van i naći način da se zabave.

Jer, realno, tko bi čekao Sunce da se pojavi? Pogotovo u regijama na sjeveru države, gdje je sunčeva svjetlost zimi nepostojeća.

Poneka kuća uz cestu pokrivena je doslovno do krova snijegom. U pitanju su vikse koje se ljeti, naravno, uredno vide.

Vjetar fino brije i nosi snijeg, a mjestimično nisam imala ni što izoštriti jer je mećava bila toliko gusta da se prethodno vozilo nije vidjelo.

Izlazak na drugu stranu do Hardangerfjordena

Otprilike 70 kilometara kasnije izašli smo s ceste na Hardangerviddi a s druge strane tunela dočekalo nas je potpuno suprotno stanje.

Niska heia pokrivena snijegom je nestala, a pojavila su se ogromna kamenita brda s tek ponekim stablom i nakupinama snijega. Vozili smo se oboje razjapljenih čeljusti jer je prizor zbilja ubitačno preodličan.

Opet, ludim jer fotografije ne mogu prenijeti osjećaj koliko je ovo sve OGROMNO.

Tu smo shvatili da smo u prvom fjordu: Hardangerfjorden.

Boje nisam dirala, ionako ih vrlo rijetko diram Lightroomom; zbilja je bilo ovako tmurno, sivo, grim i dramatično.

Taborenje nedaleko od Bergena

Tražili smo mjesto koje je L upikirao za spavanje, ali ispostavilo se da se radi o površini uz jezero koje je bilo dobrano zakrčeno snijegom. Stoga smo nekako iščačkali mirni kutak uz drugo jezero na lokaciji još bližoj Bergenu, gdje smo zaspali u autu kao bebe. Ovo je atmosfera u kojoj se nalazio auto. Ne znam kako vi gledate na ovakve kadrove, ali ja sam cijelo vrijeme zvjerkala van i divila se ljepoti prirode.

Evo jedne brzinske sutradanske ranojutarnje pa prelazim na sljedeći ćeptr, Fantoft.

Stavkirke Fantoft

Odmah nakon ustajanja krenuli smo na put prema Bergenu, udaljenom jedva 20 km. Sasma slučajno ispali smo doslovno pred jednom od najvažnijih stavki putovanja: drvenom crkvom Fantoft.

Smještena je na rubu grada, faktički u zaselku. Lokacija je posebna: mirni tihi parkić/šumarak na kamenu do kojega se dolazi kamenim stepenicama, pun vegetacije i pokriven mahovinama. Prelijepo je atmosferičan i ugodno vlažan.

Podsjećam, lokacija na kojoj leži crkva koja je spaljena 1992. godine prvotno je bila lokacija starovikinškog svetišta. Until the light takes us objasnit će vam detaljnije razloge i način razmišljanja koji leži iza ovoga pohoda i toplo preporučujem da ga pogledate.

Bergen

Grad Bergen je divan. Čini se vrlo miran i pitom. Zbog kiše koja nam nije dala da poslikamo grad kako spada baš i nemam fotografija, tako da smo većinu vremena šetali gradom s kapama i vodonepropusnim vjetrovkama. Jedine fotografije koje ima smisla objaviti vezane su za Bryggen, kipove Griega, Bulla i Sturlusona, kao i crnu mačketinu koja nas je presrela u wharfu.

Najveći upset cijeloga putovanja bila su zatvorena vrata Muzeja gube (lepre). Jako mi se svidjela ideja da vidim nešto novo na tu temu, ali zbog drastično smanjenog broja turista zimi, muzej jednostavno ne radi.

Meanwhile, pročitajte tekst o gubi.

Otok Algrøy

Kamp je dignut na otoku Algrøy.

Štimung na otoku može se opisati kao sve samo ne veseo, otkačen i živahan. Nije uopće bilo hladno, drizzlala je uporno kiša koja je kasnije prerasla u poštenu kišu a zrak je bio potpuno zasićen vodom. Spavanje u šatoru bilo je skroz realno i izvedivo, samo je trebalo naći idealnu točku za to. Naime, gdjegod spustite nogu na tlo, oko nje se izdvoji par cm vode. Tlo je pokriveno debelim pokrivačem od mahovine i lišajeva, iz kojih ponegdje izbijaju biljke sa stabljikama. Stoga smo se nakanili na hajkanje preko otoka uzduž i poprijeko, što se ispostavilo kao odličan potez.

Toliko je bilo vlažno i maglovito da se horizont nije vidio; nebo je bilo potpuno sivo i oblačno. Otok pokriven kamenjem i niskim raslinjem ujednačenih tonova izgledao je vrlo dramatično i tek na prvi pogled depresivno. Ima nešto zbilja posebno u hodanju po ovakvim lokacijama.

Jedina mana šetnje otokom bio je moj pad; unatoč salomonkama s dobrim potplatima i gripom uspjela sam se momački raspaliti o jedan od kamena preko kojih smo gazili. Naime, šta, vlažnost zraka čini kamenje klizavima, a ne pomažu ni sluzave nakupine algi. Jedan pogrešan pokret rezultirao je spektakularnim padom na bedro sleš kuk, a L se kune da su mi u jedan trenutak noge bile na većoj visini od glave dok sam bila odvojena od tla. Rezultat: šljiva promjera Južne Osetije i spavanje na desnom boku do daljnjega.

Šator uz jezero

Spavali smo uz jezerce na otoku. Nije nas smetala ni kiša ni vlaga ni prohladno vrijeme. Vreće za spavanje, podloge i šator odradili su ono što je obećano u PR materijalu, a glavna su zvijezda samoljepljivi grijači stopala koje sam prvi put koristila. Shema s njima je odljepljivanje, ostavljanje par minuta da se aktiviraju (bazu čine aktivni ugljik i vermikulit) i tada kreće rokenrol. Iako propagandni materijal obećaje 6-8 sati grijanja, u praksi su meni bila dovoljna 3-4 koliko su me grijači grijali. Zakon stvarčica.

Kući lagano među fjordovima

Ujutro: pakiranje i lagana vožnja kući. Fjordovi, trajekti i mirna nordijska sela.

Røldal stavkirke i heie pod snijegom

Nisam sigurna da ima smisla išta reći. Skrolajte i uživajte, a posebnu pažnju posvetite drvenoj crkvi Røldal pod planinom.

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save