Kada bismo povukli imaginarnu ravnu crtu između Zagreba i nuklearne elektrane u Černobilu i izmjerili ju, dobili bismo liniju dugu oko 1200 kilometara. Spojila bi moj život na četvrtom katu, u društvu Debelog, lolcata, zmije i mjesta koje je primarno bilo jedan od simbola snage bivšeg Sovjetskog saveza a na koncu postalo simbol katastrofe uslijed nesmotrene pogreške zadnjih 25 godina.

Černobil je kolokvijalno duboko ukorijenjeni i pogrešan zamjenski naziv za sve što podrazumijeva nuklearna elektrana. Razlike treba dobro upoznati. Černobil je gradić u ravničarskom kraju u blizini granice sa Bjelorusijom koji u ovaj trenutak broji oko petstotinjak ljudi. U trenutku kad se tragedija zbila, u njemu je živjelo oko petnaestak tisuća stanovnika. Otprilike kao u Novoj Gradiški, dakle. Nuklearna elektrana se ne nalazi u gradu Černobilu već 15-ak kilometara sjeverozapadno. Poistovijećena je sa gradom jer nosi njegovo ime – Memorijalna Socijalistička Černobilska nuklearna elektrana Vladimir Iljič Lenjin.
 U blizini elektrane je izgrađen i grad u kojem su živjeli radnici zaposleni u elektrani, a nosi ime rijeke na kojoj leži – Pripjat.

Brojao je oko 50 000 ljudi u trenutku tragedije, recimo, kao Slavonski Brod. Pogledajte galeriju “prije tragedije” i fotografije bezbrižnog života, fašnika, škola, poliklinike, kafića, diskoteke… Pulsar banda.

Fascinantan mi je taj osjećaj prvotne svjesnosti realnog problema, potisnutog osjećajem defaultne bezbrižnosti. Osjećajem kako je sve pod kontrolom i kako malo što može poći po zlu. Sekundu kasnije – apsolutni kolaps, shutdown, kraj svijeta kakvog ga znamo. Nenadan i intenzivan. Nažalost, o blaženom tupilu neznanja i udarcu koji čupa iz korijena znam i više nego mogu ili želim sročiti na glas.

I Pripjat i Černobil su udaljeni oko 100 kilometara od glavnog grada Ukrajine, Kijeva, smještenog južno. Grad broji preko 4 milijuna stanovnika, što brojčano odgovara našoj državi. Ukrajina je površinom najveća država u Europi i ima preko 45 milijuna stanovnika. Poznata je kao poljoprivredna velesila, bogata černozemom, tamnim dubokim humusnim tlom u kojem je mnoštvo dekomponirane organske tvari. Takvo tlo je pogodno za uzgoj većine kultura, pogotovo pšenice, raži, krumpira, šećerne repe i suncokreta, po kojima je Ukrajina bila poznata, kvalitetom i prinosom. Lokalci imaju i izreku, “Da i drveni štap zabodeš u tlo, dao bi listić!”. Znate da biljke i gljive imaju poseban afinitet prema apsorpciji radioaktivnosti – zamislite koja je to šteta.

Zamislite koliko je zapravo malo bilo potrebno da sve ode na kvasinu.