Der Berg ruft

Smišljali smo što ćemo raditi. Konstatirali smo kako jedna vožnjica negdje nekamo izvan HR ne bi bila naodmet because phun all the wai čim izađemo na cestu, a nailazio je vikend koji je odgovarao svima. Odlučili smo u sastavu Krta, Ema, Lazić i ja zujati po uvijek zanimljivoj i prelijepoj Austriji. Meni treba vrlo malo – dovoljno je spomenuti “berg” iz svartberga i ja sam za bilo kakav šalabaz, pogotovo nakon što smo utanačili put i zaključili da ponovno prelazimo Grossglocknerstrasse, a plan je doći i do Orlovog gnijezda u Bavarskoj, Hitlerove rezidencije. 1350 km savršenog gušta.

Bled i Bohinj

Na put smo krenuli u petak navečer iz Zagreba, nakon što smo svi došli s poslova i sjeli u rentanu Astru. Prvo smo ritualno stali u Mek Pers na Zloburger i Kralja Rudeša, gdje smo se najeli i napojili a potom krenuli prema granici sa Slovenijom.

Ne moram niti reći kako su netom najavljeni kaotični začepi zbog izbjeglica laž. Vidjeli smo jedva desetak ljudi u par grupica na parkinzima uz autoput. Granicu smo i sami prešli vrlo brzo.

Na Bled smo došli oko 9. Još je ljepši i ugodniji nego što je bio kada sam zadnji put zašla u taj gradić. Šetali smo parkom do Bledske tvrđave nad jezerom i jurcajući brojnim stepenicama u mraku. Radi se o najstarijem slovenskom dvorcu; 1004. godine Henrik II. darovao je briksenskoj biskupiji površinu na kojoj se nalazio samo toranj a prepostavlja se da je sagrađen 7 godina kasnije. Dvorac su koristili razni moćnici i plemići tijekom povijesti, a danas je jedna od najpoznatijih turističkih zanimljivosti Slovenije.

Netko bistar i voljan igrati se svjetlom odabrao je perfektne reflektore i tonove svjetlosti žarulje, tako da ne možete ne gledati zaljubljeno utvrdu na ionako predivnoj lokaciji i u mraku. Dokaz? Već sutra ujutro u povratku prošli smo kraj iste tvrđave i izgledala je okej. Ish.

Spavali smo u ruralnom okružju u Bohinju u malom hostelu / imanju Mama Minka. Vrlo ugodan interijer i prostor pun slika, crteža i raznih ilustracija podebljan je platnenom visećom vrećom iz koje me je bilo vrlo teško istjerati i koju sam ozbiljno razmatrala kao zamjenu za krevet. Hammock (ne znam koji je HR naziv za to) spada u stvari koje planiram instalirati s prvom prilikom, čim za njega budem imala prostora.

Vreća se na prvi pogled čini kao nešto amorfno i bezvezno, ali kad se smjestiš i rasporediš u nju, mislim da možeš spavati čitav milenij u njoj. Ima čak i zasebne podrške za glavu i stopala. Sve je, samo nije neudobna.

U subotu ujutro smo doručkovali (dočekala nas je švedska trpeza – nekoliko vrsta žitnih pahuljica, kruščići, namazi, domaći jogurt (strahovito ukusan!)…), popakirali se, pozdravili vrlo uljudne i simpatične vlasnike ovog šarmantnog hostelića i krenuli smo na cestu.

Posjetili smo izvor Save Dolinke i divili smo se komadu prirode oko njega. Osim Dolinke, postoji i izvor Save Bohinjke a obje se udružuju i čine najveću hrvatsku rijeku, dugu 945 km. Nota bene, slijede ju Drava s 750 km i Kupa s 300 km duljine.

Zen totalni. Kombinacija vremena, prelijepe vegetacije i mira -> čisti užitak.

Nastavili smo cestom prema Austriji.

Grossglockner

Cesta koja vodi do Grossa izaziva padanje čeljusti i kontinuirani rafal zvuka blende. Čudno mi je voziti se na suvozačevom mjestu u autu; navikoh na motor. Ujedno, rezervirala sam vožnju naprijed većinu vremena jer mi je po običaju mučno pri vožnji.

Netom prije ulaska na vidikovac doručkovali smo na predivnoj lokaciji.

Preko Grossa zujali su deseci oldtimer traktora koji su imali nekakav meetup. Iako je cijela zona bila osunčana, nije bilo pretjerano toplo i svi vlasnici tih vintage pila vjerojatno su se prilično smrznuli.

Da mi je Gross drag nije baš nikakva tajna.

Nedugo nakon prilazimo vidikovcu kralja Franje Josipa i oko zapinje za nekakvu čudnu vidno smrznutu ogromno ogromnu široku “stazu”. Prvi put u životu vidim glečer uživo i imam čast diviti se glečeru Pasterze. Dug je preko 8 kilometara i leži na preko 2 000 metara nmv.

 

U najkraćim crtama, glečer ili ledenjak smrznuta je masa koja se u toplom dijelu godine ne uspijeva otopiti, već se dolaskom novih oborina akumuliraju novi slojevi. Stari slojevi, koji mogu biti stari i desetke, stotine i tisuće godina imaju sklonost potamniti, pa i potpuno pocrniti, što je, logično, važno za determinaciju starosti i povijest ponašanja ledene mase.

 

Ono što je tužno jest činjenica da se od sredine 19. st. Pasterze volumenski prepolovio uslijed porasta temperatura. Ono što je realno jest činjenica da je planet imao do sada nebrojeno smjena planetarnih zagrijavanja i ledenih doba i da ovo na jedan način nije ništa ni novo ni posebno. Na dnu se nalazi nekoliko ogromnih blatnih kaljuža (posljedica otapanja) koje izgledaju tako blisko.

Bilo kakva gromada leda (a pogotovo ona koja se ne otapa tijekom sezona) privući će lako moju pažnju. Sedam tisuća godina star led izgleda kao pejzaž planeta kojim nikad neću imati priliku hodati. U vrijeme kada je glečer nastajao cvala je Samarska civilizacija, Kinezi su počeli domesticirati rižu, Europa je prolazila kroz bakreno doba, počeo se razvijati plug, fermentiranje piva i koncept kotača.

Ovaj sam put uspjela nagovoriti landing party da se spustimo makar na polovicu puta prema dnu ovog kanjona. Uz prvotni otpor i skepsu ipak su popustili, pa smo krenuli niz stazu predestiniranu za šetanje (imala je solidne stepenice). U životu nisam tako koncentrirano gledala kamo ću spustiti stopalo. Gojze su dosta dobre i ne kližu se pretjerano, ali opet, pažnje nikad dosta.

Po završetku šetanja vratili smo se do auta i krenuli dalje. Uvijek me nanovo “zadivi” koliko drugačije vrijeme može biti na drugoj strani, na izlazu.

Nedugo nakon ostali smo bez fotoaparata, slučajno posijanog u jednoj od austrijski karakterističnih gostionica i stoga nema slika do sljedećeg jutra, kada smo se vratili po njega. Vozili smo po lošem vremenu do Schladminga, gdje nas je dočekao Hof u kojem smo spavali kao bebe.

Ovo je posljednja fotografija prije nestanka aparata

Tjunirana zver mašina i traktor s rogovima nekakvog divojarca

Kehlsteinhaus

U nedjelju ujutro krenuli smo prema Orlovom gnijezdu. Evo jedne fotografije vremenskih prilika na putu. Na njoj se ne vidi naša nada da će se vrijeme razvedriti, da imamo što bolji pogled sa stijene.

Oko 30 km južno od Salzburga (i u Njemačkoj) nalazi se Berchtesgaden, općina u prekrasnom brdskom kraju. U njoj je Hitler dignuo brdsko imanje (Berghof) koje je postalo njegovo omiljeno boravište tijekom ratovanja. Rado posjećujem povijesne točke i lokacije, zanimljivo mi je prići svačemu što je dio svjetske povijesti i ima kontekst i interesantnu priču. Dobri su primjeri Volgograd, Auschwitz, Transfagarasan, Braunau, Berlin… a ovu osobinu dijelim s Lazićem, ljubiteljem vojne povijesti.

Kehlsteinhaus (poznatiji kao Orlovo gnijezdo) zapravo je dobrano isturena stijena s koje puca Majka Svih Pogleda na okolna brda, s vrhom nadmorske visine od 1834 m na kojem se nalazi rezidencija s diplomatskom prirodom. Hitler ga nije baš pretjerano volio; navodno je slavno Orlovo gnijezdo posjetio jedva deset puta a trajanje svakog posjeta nije bilo dulje od 30 minuta. Povjesničari objašnjavaju ovu anomaliju navodnom Hitlerovom akrofobijom.

Do Kehlsteina po uskoj stazi na koju jedva stane jedno vozilo vozi specijalizirani bus i nije dostupan osobnim vozilima. Pogled koji imate priliku vidjeti pri vožnji ubitačno je prelijep.

Po dolasku smo se iskrcali i prijavili za bus s kojim planiramo povratak. Računali smo da nam 2 sata za istraživanje lokacije mora biti dosta. Ušli smo u lift i popeli se na slavnu stijenu.

Na naše opće razočaranje, na Kehlstein se nasadio oblak koji nije pokazao ni najmanju namjeru da odfaka dalje. Ono što je trebalo biti straobalan pogled bila je gusta magluština koja nije omogućila ni pogled na deset metara, a kamoli desetke vidljivih kilometara u svakom smjeru.

Prošetali smo kroz kuću preinačenu u restoran koji izgleda kao menza u STUC-u, odšetali na vrh s križem i runolistom i otišli u prvi bus koji je krenuo dolje. Umjesto planiranih 120 minuta mislim da nismo bili ni 30 poštenih. Štaš.

Nagazili smo nazad prema Austriji, vozeći u Salzburg.

Salzburg

Salzburg je očekivano prekrasan, odiše kulturom bogate prvoklasne europske metropole. Dok smo mi, Srbi i Bosanci glumili štit između Turaka i Austrougarske monarhije, stanovnici Beča i spomenutog Salzburga mogli su se baviti glazbom i slikarstvom, pa nije ni neobično da je grad ovako divan.

Evo i Mozartove rodne kuće, jedne od najvećih atrakcija. Pred njom je u svakom trenutku bila gužva i nismo se ni trudili probijati se do vrata s namjerom ulaska.

Šetajući odvojila sam se od ostatka i skrenula sam u jedan vrlo miran i lijep prolaz. Toplina, biljke, boje i rasvjeta privukoše me instantno. Ustanovila sam kako se radi o par kafića, pa sam se okrenula i ptišla nazad.

Strahovito mi se svidjela ova skulptura by Anna Chromy (mislila sam prvo da se radi o pseudonimu, tipa Glukoza Nostra, no u pitanju je češka slikarica sa serijom ovakvih kipova), “Pieta”. Jedino ne mogu progutati ovaj bicikl uz nju, totalno kvari kadar.

Baca malo na nazgula u drijemežu.

Nakon sat-dva šetnje gradom, divljenja sopranistici pred katedralom, ručka u Burgeristi (superukusno!), dolaska do podnožja dvorca Hohensalzburg na brdu Festung i ustanovljavanja kako je u to vrijeme udarna gužva za uspinjaču odustali smo, sjeli u auto i u odličnom raspoloženju dotaljigali se do Zagreba.