Dan 05 / srijeda

Otvorila sam oči i shvatila da sam sama. Oslovila sam Lazića par puta a jedini koji su se odazvali su bili psi vlasnika pansiona. Nakon 15-ak minuta se pojavio i rekao da nismo sami. Kao, sa druge strane motela kampira nekoliko bajkera iz Poljske,

koje je isto sinoć kiša stjerala u šatore. Nije mu se spavalo pa je prozujao okolo i poslikao motel

i jezero Vidra.

Pakiranje i pokret.

Danas, nakon Transalpine, moramo doći na Făgărăş brdo

i proći slavnu cestu Transfăgărăşan.

Vozimo se, divimo se prirodi.

Dan će biti prilično topao, postaje očito. Čak i krave ne žure nikamo, ceste nisu jako prometne.

U jednom trenutku smo u rijeci spazili nekakvu metalnu konstrukciju koja je plutala na površini. Pretpostavljamo da je nekakvo uzgajalište, no čega, bog valjda samo zna.

Nedugo nakon silazimo sa ceste, kupamo se u hladnom planinskom potoku, neki se sunčaju, a ja imam za prepričati posebno poseban događaj na putovanju – druženje sa teritorijalnom i vrlo žestokom ženkom vretenca vrste Calopteryx virgo aka konjska smrt. Sjedila sam na obali nekakvog potočića sa nogama uronjenima u mrzlu vodu a mislima uronjenima u The Wall. Tutnjaju tako vretenca i naguravaju se po grančicama biljaka kraj vode a jedna ženka je skupila hrabrost i došla na moj palac, koji je jedini stršao iz vode. Uhvatim fotoaparat i krenem se približavati. Svako malo odleti, kao, uplašena, no sekundu kasnije – evo je opet nazad na istom mjestu.

Ne znam zašto joj se svidio moj prst, no toliko je bila ufurana u čuvanje da je sva druga vretenca rastjerivala sa prsta, sve dok Lazić nije dreknuo “POKRET!”. Kme.

Presvlačim se u najdraže hlače, nesvjesna da ih više neću nikad obući, zatežem body armor

i gazimo prema gradu Ramnicu Valcea. Doslovno prva civilizacija od granice. Na neki način nam je i nedostajala. Vrijeme je ručka,

parkiramo motor pod ovim satom i vidno smo atrakcija sa prenakrcanim motorom. Lazić dere po McD-u, krećemo za grad Curtea de Argeş u kojem punimo zalihe šećerca i graha za mene, pašteta za Lazića. Sjećate se kako sam spomenula da u Rumunjskoj svi prose? E, ovo dvoje djece

je bilo makar simpatično. Makar do trenutka kad je došla njihova (?) baka (???) i počela trljati trbuh. Unatoč mojoj skepsi na prosjake i praktički MLM piramidu koja stoji iza malog djeteta tužnog sa pruženom rukom, dijelimo neke namirnice i nastavljamo dalje.

Prilazimo dvorcu Poienari, rezidenciji grofa Vlada, poznatog kao nabijača turskih glava na kolce i navodne zubate noćne ptičice neotporne na češnjak. Podno dvorca na parkingu je bilo i nešto Poljaka koji nisu htjeli spojlati ono što nas čeka do gore.

Smiješak naivnoga.

Koliko je Vlad bio omiljen među prijateljima je možda indikativno što do njegovog dvorca vodi 1480 strmih stepenica koje su iz mene i Lazića uspjele istjerati i zadnju molekulu ATP-a. Sračunali smo da je to cca 50 katova, što zbilja nije loše =).

Rezultat na koncu pentranja? Oronuli zamak pred kojim je nakeljen par muških lutaka iz izloga Zare i zakrvavljenih nekom lošom nijansom crvene.

Zamak je OK, star je pol tisućljeća, ali ovaj trashizam.. Majko mila.

Sam Vlad Țepeș je bio prilično naočit.

Zbog brkova ili ne, ženio se više puta. U slobodno vrijeme se bavio nabijanjem turskih okupatora na kolce oko dvorca i vojvođenjem u pokrajini Wallachia. Pravo prezime mu je bilo Drăculea, ugrubo prevodivo kao Zmajević, sin istoimenog oca iz reda Zmajeva (dracul = draco = dragon = zmaj). Zbog svoje (na prvi pogled, osobno, u svrhu obrane smatram pravila i obzir diskutabilnima) krvoločnosti je poslužio kao inspiracija britanskom piscu Bram Stokeru, stvoritelju koncepta vampira u književnosti. Moram spomenuti i legendu o Vladovoj prvoj ženi, nepoznatog imena. Naime, dotična je, dok je Vlad ratovao, u jednom trenutku ostala u Poienari dvorcu, opkoljenom od strane Turaka. Kroz prozor dvorca je uletjela strijela sa porukom kako su Turci blizu i kako će dvorac pasti. Kad je Vladova žena pročitala napisano, bacila se u rijeku Argeş podno dvorca, ne želeći živa pasti u ruke turskoj vojsci. Danas rijeka u njenu čast nosi ime Râul Doamnei, Damina rijeka.

Mislim da bi svatko morao pogledati Bram Stokerovog Draculu, ovo je opća kultura. Ako zbog ničega, onda da shvati jednu od najljepših rečenica koju sam čula na filmu:

I have crossed oceans of time to find you.

Bacamo pogled odozgor

i vozimo dalje. Čeka nas još par tisuća kilometara =)

Prilazimo brani

na kojoj stoji znak zabranjenog slikanja, no kako ne poslikati ovakav komad prirode? Na brdu iznad podsjetnik da energija nije besplatna, već ju moramo loviti stupicama ;)

i znak

koji kaže da do vrha Făgărăşa imamo 55 km (čeka nas jezero Balea).

Rumunjska je, osim po divnoj prirodi, poznata i po lošim cestama,

no o njima nešto kasnije.

Ovdje se već moglo namirisati brdo,

a svojim prisustvom nas je počastila i mlada lija.

Iza imena Transfăgărăşan se krije serpentina od 90 kilometara po južnim Karpatima, točnije planini Făgărăş – od grada Arpasu de Jos na jednoj strani do grada Piteşti na kraju. Da smo došli u hladnijem dijelu godine sa namjerom prolaska, ne bismo prošli jer je cesta tada zatvorena. Navodno ju oplete nenadani snijeg i u kolovozu, pa je stoga prolaz često upitan. Izgrađena je sedamdesetih pod paskom čiče Ceaucescua zbog brzog prijelaza preko planine. Za njen nastanak je utrošen mizerni iznos od 6 milijuna kg dinamita. Izgleda divno i ogromno, impozantno do balčaka.

Pitam se kako će tek izgledati Trollstigen i Jotunheimen *žmarci*.

Kod ove gospođe kupujemo ono što me zanimalo prethodnih 100 kilometara.

Na puno sam štandova viđala nekakve ogromne prstenove u staklenim boksovima. Odlučila sam vidjeti što je to i ispostavilo se da se radi o desetak slanih peciva tj. pojednostavljenih pereca povezanih dretvom. Vrlo su ukusni, dosta su suhi i prilično tvrdi, no zato hrskavi. Mjestimično se nazire koja sjemenka maka a soljeni su minimalno, što jako lajkam. Čini mi se da baš trebaju biti tako tvrdi, nakon što sam ih greškom stavila kraj klasičnog kruha u vrećicu, omekšali su i postali nejestivi.

Nastavljamo dalje, uzbrdo.

Na vrhu je tunel

iz kojeg po izlasku ulazite u gusti oblak.

Na vrhu je dosta štandova sa raznim picabocama. Dosta je hladno, a vjetrovi briju u svih smjerova. Malo smo razočarani vremenom, nadali smo se nešto plavijem nebu radi dobrih sličica. Ovo je jezero Balea na vrhu:

Krećemo dolje

i dogovaramo povratak ujutro, nadajući se nešto boljem vremenu. Spuštamo se u civilizaciju, gradić Cartisoara i stajemo u prvi motel na putu. Punimo baterije na tehnici i odlazimo na spavanac.

Total: 260.