50:50?

Kažu kako je najgore imati mogućnost izbora, pogotovo kad pokušavate od dva zla ispiljkati ono manje. Prva prava vožnja sa motorom kupljenim nedugo nakon krađe XT-a aka vatreno CloXT krštenje na Veliku subotu dokazuje upravo tu tvrdnju.

np: IRON MAIDEN – nomad

Nije mi se išlo kući, pogotovo radi Uskrsa. Volim misliti kako ne propuštam puno ne sjedeći za blagdanskim stolom i slavonskim delicijama. No, kako to već obično bude, Lazić je bespoštedno izvukao tešku artiljeriju protiv koje ne postoji argumentacija – ponudio je odlazak kući malo drugačijom rutom, koja je uključivala prelazak granice i skoro trostruko više kilometara do kuće. Ovo je bila planirana ruta: Zagreb > Karlovac > Bihać > Bos. Gradiška > Nova Gradiška.

Krenuli smo oko 10 ujutro, nakon manjih poštelavanja motora i posljednjih provjera.

Vrijeme je bilo na našoj strani, sunčano, ali ugodno prohladno.

Idealno za samo kratku majicu pod moto-jaknom, iako je torbu dodatno futrala debela majica sa kapuljačom koja bi na scenu stupala po dolasku eventualnog zahlađenja. Napustili smo subotnje-jutarski zakrčen Zagreb u smjeru Karlovac, autoputom. Sa fotoaparatom oko vrata su prolazili kilometri po relativno prometnim cestama. Prvo stajanje – spustili smo se u Rastoke.

Bajkovitost kućica iz kojih izvire voda u brojnim slapovima remete samo raftingaši i brojni posjetitelji u autima. Kad se spustite među kuće dočeka vas splet uličica i mostića koji sijeku vodopade i malene brze potočiće. Na kojima je vladar ova mačka:

očiti ljubimac prolaznika i turista. Otpor za maženje = 0.

Nakon kratkog slikanja

i defiliranja Rastokama smo produžili do Ličkog Petrovog Sela. Nismo odmah htjeli skrenuti prema granici jer je Lazić ispod vizira spomenuo opasne riječi:

Plješivica. Gola. Željava.

vezane za još uvijek snijegom pokriven vrh koji je suvereno dominirao krajolikom.

Reakcija?

O Željavi slušam godinama, bacite pogled na Wiki članak koji će vam dati sliku o čemu se radi i kako je izgledalo u funkcionalnom periodu.

Vratili smo se koji kilometar unazad i skrenuli prema slavnom zdanju. Iz sela do Željave vodi stara cesta kojom očito malo tko prolazi a zrak nad njom i oko nje opasno smrdi na mine. Priroda je dramatična – brdašca bez vegetacije iz kojih mjestimično viri stijenje, raspoloženje jedino popravljaju plava nebesa. Zub vremena je odradio svoje, cesta je izgubila na ravnini i dobila je brojne pukotine. Na ulazu u vojarnu se nalazi par zrakoplova

i jedan XT

Do zrakoplova nije bilo pametno došetavati a kamoli ulaziti i sjedati u kokpit, iako je upravo to meni prvi refleks kad ih vidim. Stoga sam se zadržala u zdravom perimetru, grizući se od znatiželje. Lazić je već sa motori.hr ekipom obišao Željavu prije par godina na eMZi, moram prispomenuti. To mu je dalo kredibilitet da prepriča meni što je on čuo i doživio taj dan. Gola je vrh Plješivice u čijem je podnožju u unutrašnjosti izgrađen vojni aerodrom šezdesetih godina prošlog stoljeća, kao jedna od većih vojnih tajni tadašnje Jugoslavenske narodne armije. Naoružani Tikkom XP nismo baš mogli zaći u dubine aerodroma – lampica je doslovno krijesničica u potpunom mraku

koji iz jasnih razloga ostaje nezabilježen. Bili smo prisiljeni izaći van i bacili smo pogled kakav je imao pilot kad je izlazio iz hangara,

zanemarimo ovih par kubnih metara šljunka na ulazu

Granicu sa BiH smo prešli na GP Izačić i nastavili prema Bihaću. Proljeće je zazelenjelo brda i doline i vožnja je bila vrlo ugodna.

U Bihaću smo naučili kako je u BiH i subota školski dan. Došli smo do centra, gdje smo stali ručati u restoranu kraj bistre rijeke.

Zamračili smo porcije ćevapa sa kajmakom i hladnom Colom u očito popularnom restoranu i odlučili nastaviti dalje, prateći čistu i bistru Unu koja teče kroz krševiti kanjon, nažalost urešen smećem, pogotovo plastičnim bocama. Cestu nekoliko puta siječe željeznica koja prolazi kroz tunele. Pejzaž je divan i kladim se da bi jedino bolje izgledao promatran odozgor.

Prozujali smo kroz mjesta Krupa, Otoka, Bos.Novi, stajući samo u restorančiću na rijeci u jako ugodnom okružju. U Prijedoru smo popravili šećer u krvi Ledovim Machom i Punchom, neimpresionirani sivilom grada. Živahne reakcije je prouzročio simpatičan plakat za još simpatičnije lokalne događaje

Nedaleko nakon prelaska granice na GP Bos. Dubica – Dubica i prolaska kraj slavnog spomenika se pred nama stvorio izbor iz uvoda u priču koji će obilježiti daljnje putovanje – nastaviti starom cestom prema Novskoj i Gradiški ili skrenuti prema Savi i voziti starim cestama i poljskim putovima? Doći do Novog Varoša kroz kojeg smo prošli masu puta, skrenuti prema Pivarama, šumskim cestama do Visoke Grede i javiti se prvo mom didu?

Prvo je automatski otpalo – krenuli smo po planu B.

Nakon asfalta i makadama završili smo u nečemu što se može samo nazvati “od boga zaboravljeno”. Priroda izgleda fantastično u svom ništavilu, kao poharana kakvom katastrofom. Kretali smo se kroz šumarske putove i prosjeke koje su donedavno bile pod vodom. Nabujalo korito Save je zamuljalo biljke do prosječno metar visine stabljika i po vegetaciji i putu se nalazio fini krečoliki taložni sloj koji je ostao nakon povlačenja vode.

Odjednom smo spazili krave koje su nezainteresirano pasle travu i par desetaka metara niže kobilu u društvu ždrebeta. Lazić je ugasio motor, sišla sam i prošetala laganim korakom k njima,

u sebi šizeći što sa sobom nemam makar koju jabuku ili kocku šećera koje bi mi dale još koji dodatni bod kod njih. Ždrebac nije prilazio ali kobila, očito naučena na ljudski kontakt, priđe, pruži mi glavu i poruči pogledom “Pomazi me!”.

Dotaknula sam prelijepu konjsku glavu ukrašenu velikim i vlažnim dubokim očima, tapšala sam mišićave obraze i vrat plemenite životinje. Njuška je posebno divna, meka kao najfiniji baršun, što ju čini kandidatom za jednu od pojava koju svatko mora dotaknuti u svom životu. Sjetila sam se nekih čokoladnih picaboca u džepu, otpakirala sam uskršnje jaje i probala joj dati na dlanu koji je skeptično omirisala. Ne moram ni reći kako ga je nakon uzimanja ispljunula u razočaranju, pogodivši i mene u nastojanju da joj makar malko udovoljim. Cementiram odluku o nošenju kilograma šećera u kockama u bisagama kad se nakanimo voziti se seoskim predjelima. Cementiram i odluku o nabavi konja, što je ipak malo kompliciranije od šećernih kocaka, nažalost.

Tijekom daljnjeg putovanja sve je bilo potpuno tiho i mirno, sreli smo jedino grupicu srna i srndaća na jednoj čistini, koje je zvuk četverotaktnog motora potjerao u obližnju šikaru. Predvečerje je postajalo noć.

Gradacijski i suptilno se spustio mrak i stvari nisu više izgledale kao dok su bile obasjane suncem. Onih 55 W sa prednje strane XT-a nije u mrklom mraku obasjavalo više od širine puta i nešto malo šikare. Ispipavali smo puteve kojima bi mogli proći i često se vraćali na prethodna raskrižja, vođeni lošim procjenama sa udjelom od 50% iz naslova ovog šalabajzopisa. Nerijetko smo na kraju pogrešnih odluka nailazili na balvane i slijepe šumske ulice koje šumarskim mehanizatorima služe kao okretišta i parking za teške strojeve sposobne za manevriranje kroz vlažno tlo. Na jednoj od staza nas je zaustavio i znak “PP Lonjsko polje”, koji smo ubrzo odbacili kao opciju, misleći na ogromnu pecarošku Meku Slavonije. U međuvremenu je Lazić prebacio na rezervu. Nedugo nakon i na rezervu rezerve, što pogotovo nije ulijevalo samopouzdanje. Odjednom je opcija 50:50 kad naiđemo na šumsko raskrižje morala biti shvaćena ozbiljnije i sa većom rezervom. Nije bilo manevarskog za puno pogrešaka.

Vratili smo se do table PP Lonjsko Polje iza koje se prostiralo parstotinjak metara prohodnog makadama, za kojeg smo mislili da vodi Gređanima. Nedugo nakon se pred nama stvorila ogromna lokva koju smo prošli i ubrzo zašli u drugu. Za razliku od prethodne, ova je bila vidno dublja, tamnija, zadirala je više u šikaru uz put i značajno je bila duža. Ušli smo lagano u prvoj i nakon dvadesetak metara nije bilo smisla nastaviti dalje jer se radilo o potopljenoj depresiji. Da mi je netko dan ranije rekao da ću sići sa motora u pol Lonjskog polja u mrkloj mrakači i stati u mrzlu vodu dovoljne dubine da mi napuni čizme, vjerojatno bih se samo slatko nasmijala. Nakon inicijalnog gromovitog urlika po silasku u vodu smo se vratili na motor i nastavili put.

Situacija je bila jasna – okreći se nazad i pogađaj ponovno. Sjeli smo u lovačku kućicu/odmorište

kraj kojega se nalazio znak pogranične policije, izlijevali smo vodu iz čizama, cijedili potpuno mokre čarape i oblačili rezervne parove. Kovali smo plan što napraviti ako nas motor ostavi u sredini ničega. Dogovorili smo se kako u tom slučaju motor ključamo i odlazimo spavati u najbližu lovačku čeku i po svitanju se orijentiramo kako otprilike doći do najbliže civilizacije. Straha nije bilo. Oboje poznajemo prirodu, slavonske šume nam nisu strane.

Na koncu smo skresanih litara u rezervoaru na benzinske pare i promrzlih stopala odlučili nazad. Razočarani. Nakon toliko lutanja šumom pronalazak pravog puta nazad je sve samo ne lak zadatak. Nekako, na jedvite jade smo došli do sela Mlaka, gdje smo na noge digli dvije obitelji koje su nam udijelile benzina do prve benzinske pumpe. Ista benzinska se zatvorila ravno 15 minuta prije nego smo došli, ali pumpadžija-humanitarac ponesen duhom Uskrsa nam je ponudio litru goriva koja mu je ostala u probnoj menzuri. Srećom smo uspjeli doći do Gradiške, iako potpuno pothlađenih stopala, skoro na granici upotrebljivosti. Proveli smo oko 13 sati pod kacigom, prešli smo oko 450 km.