Poljska?

Dan 14 / petak

Na Poljsku neću puno trošiti riječi, još manje lijepih. To mi je bio najbezvezniji dio puta i skoro mi je žao što ne postoji teleport između Helma i bivše granice sa Slovačkom (po dolasku pograničnih izmjena EU na tom mjestu stoji samo metalna konstrukcija koja podsjeća na minula vremena).

Dakle, Poljska.

Užasan jezik. Ružan do bola. Toliko ipsilona, dubl veova, č-kanja, ž-kanja, šuškanja, žmikanja, cz-ova, sz-ova i dijakritika nad, ispod i preko slova valjda nema u nijednom jeziku. Čak se i mađarski čini simpatičnijim. O čemu pričam? O ovome.

Kad i pitaš stanovništvo kako doći do Brzyzywyzsczizyczyna, onda te gledaju u čudu jer si promašio jedan od umlauta koji izgleda kao mrlja nad slovom.

Na graničnom prijelazu Helm (Chelm) čekali smo preko dva sata, ne uračunavajući Lazićev veleslalom među autima. Budući da ulazimo u EU, pretres “ne preskači ni bručku” do gaća je obavezan. Treba im dobrih 45 minuta za pregled po autu, prosječno, što je krajnje komplicirano kad je kolona duga dobrih par kilometara a temperature kuhaju sive stanice u lubanji kao rižu u pretis-loncu. Malo sadistički al ajd, ima li se izbora?

Stajemo nakon prelaska u Helm na kebab. Zadivljuje me konobarica koja psu, jedinom sparinom izmorenijem od mene, na moju molbu odbija dati ikakvu pliticu da bih mu ja mogla uliti vode u nju. Za državljanku republike koju simboliziraju konc-logori i mučenja svih koji nisu plavokosi i plavooki, prilično je pizdinski nastrojena i bezobzirna. Njen komentar bješe “Nije to moj pas.”.

Šetamo malo gradom, Lazić izvan sebe. Za razliku od mene, oduševljen je Poljskom. Dosta je drugačija od Ukrajine, bilo je očito odmah po prelasku granice, sve je vrlo uredno i čisto. Dolazimo u Zamość, gdje dižemo šator u dvorištu dobrih ljudi i odlazimo na spavanac.

Ceste. U kolaboraciji sa Ukrajincima Poljaci hostaju nogometno prvenstvo. To znači da je većina puta bila ili razrovana ili u radovima. Ljudi na motorima lajkaju plešući zadnji kotač, nužnu nuspojavu pri vožnji raskupusanim asfaltom. Samo čekaš kad ćeš se sastaviti sa zemljom.

Dobar dio ljudi priča engleski, no kad smo se pokušavali iskobeljati iz gadne gužve Krakowa, odjednom nitko ne zna riječ engleskog i nitko ne zna u kojem je smjeru Auschwitz. Moš mislit.

U jednom od gradova sam prekršila i kodeks lijepog izražavanja kad me neko moronsko kljuse skoro zatuklo. Parkirali smo motor i odlučili malo protegnuti noge. Prelazim zebru, čujem škripu kočnica, Lazić me gura, u mislima me auto već sastavio i rastavio u atome.  Refleksno vozaču skidam jorkširske pretke unazad 14 koljena, rulja bleji, ja u šoku, bez teksta… Sjedam na neki beton dok Lazić skače po slaju (princip Su’ni deder čoveku jedno pićence, da dođe k sebi! :D), prilazi mi čovjek sa kolicima i slightly cynical komentarom:

– Hey, welcome to Poland!
– Haha, very funny, he almost killed me…
– No, I came from UK – we are crazy, but these Polish people… Good luck!

Eh.

Da nema Auschwitza *mrmlj*, doslovno bih projurila kroz državu.

Ukrajina >>>>>>>>>>>>>>> Poljska.

Ukrajina je sirovija, brutalnija, siromašnija, vidi se da nije zapad (namjerno sa malim “z”). Ima toliko čari i šarma. Za razliku od ovog užasa za koji se nadam iskreno da neću morati opet vidjeti.

Total: 450 km.