10 / prilazak Uralu

23.7.
utorak

U hotelu u Bolgaru upalili smo TV da bismo vidjeli vremensku prognozu. Iako nam nije išla na ruku, dan pred nama po onome što smo vidjeli kroz prozor trebao je biti vrlo topao, sunčan i bliještav. Dan prije prebacili smo mizernih 136 kilometara – danas moramo biti brzi i efikasni da bismo kompenzirali manjak

Prvo stajanje bilo je na obali rijeke Kama, najveće pritoke Volge. Mjeri ukupnu duljinu od preko 1800 kilometara. Pratili smo ju jedan dio puta, kada smo uživali u pogledu na bistru lijepu rijeku.

Ušli smo u birc/trgovinu uz cestu, popričali sa iznimno ljubaznom i dobro raspoloženom prodavačicom, pokupili sladolede i prošetali uz obalu.

Krenuli smo prema Čistopolju preko mosta na Kami. Ovdje nas je zapljusnuo kratki ali žestoki pljusak.

U Čistopolj koji bi se trebao zvati Nečistopolj ulazimo gladni i sa namjerom da smlatimo šaurmu. Nego nakon, nailazimo na par čistopoljana koji nas do jako dobre šaurme i usmjeravaju. Dapače, ovo su bile moguće najbolje šaurme na putu.

(šaurma: tortilja sa piletinom i gro povrća)

Odlazimo do centra sa namjerom da sparkiramo upaljene guzice i pojedemo šaurme koje su mirisale bogovski. Vidjeli smo još jedan od kipova druga Lenjina i odlučili sjesti u zaleđe, u hlad.

Taman što sam svukla body armor,

prošla je nekakva žena koja nas je značajnim glasom upozorila da je to kip Lenjina i da nije u redu sjediti na tom mjestu.

Maknuli smo se na obližnje klupe i ručali sjedeći na njima. Iako meni Lenjin malo znači i smatram cjelokupnu koncepciju mitologije dignute oko njega daleko pretjeranom, na granici sa religijom, štoviše, još uvijek poštujem lokalno pleme i njihove običaje.

Negdje na cesti osjetila sam nenormalni svrbež pod prstenom. Pretpostavljala sam da me u vožnji ubo neki od kukaca srodnih pčeli. Prst je natekao i dobio nijansu zrele rajčice a ja sam iskorištavala svaku priliku moguću da se počešem.

Tijekom vožnje odjednom se pred nama stvorila bizarna kolona.

Nije nam se dalo čekati (when in Rome ) pa smo lagano uz cestu po makadamu, moleći boga da po njemu nema stakla, odlučili obići sve te aute.

Kako smo vozili, tako smo se čudili koliko je kolona duga.

Uskoro smo shvatili – prometna nezgoda.

Jasno je kao suza – bijeli auto je pretjecao nekoga ispred sebe i zabubao se u kamion.

Nije da nisam vidjela takvo ponašanje na cesti.

Naravno, ni par desetaka metara vidim opet živčanog Rusa koji ne može i ne želi čekati pa obilazi kompletnu kolonu.

U sebi poželim sreću ljudima koji se nalaze iza nas i nastavimo dalje.

Prošli smo kroz Nižnjekamsk, industrijski grad. Oko nas su bile samo rafinerije, ceste, kamioni, željeznica i brojni vagoni koji su razvozili

zaobišli smo Nabrežnje Čelni jer nas je zanimao Mendeljejevsk.

Dobio je ime po slavnom kemičaru Mendeljejevu,

genijalcu koji si je dao truda po kemijskim karakteristikama složiti kemijske elemente.

Mislite da je to sitnica? Bezvezarija? Može to svatko?

Možda i može, ali računajte da je djelovao u 19. stoljeću a ono što je napravio koristimo dan-danas.

Da pojasnim ukratko, PSE sadržava 118 elemenata. Mendeljejev je, makar kod onih koje je poznavao, uočio periodičnost tj. pravilnost i odlučio ih je sistematizirati. Složeni su u redove i stupce, periode i skupine. Skupine su formirane u blokove, također sa zajedničkim svojstvima. Ta svojstva su atomski broj, atomska masa, polumjer atoma, energija ionizacije (energija potrebna da se atomu oduzme jedan elektron), afinitet prema elektronu (energija koja se oslobodi kada atom primi jedan elektron), “metalnost” (nisam sigurna kako se prevodi na hrvatski, elementi se dijele na metale i nemetale, ugrubo)… Pogledajte kako rastu unutar PSE.

Najveća fora vezana za PSE i njegov rad je činjenica da je predvidio da postoje elementi za koje on tada nije znao. Znači, znao je njihove karakteristike i imao je “rupe” u PSE, ali nije ih poznavao.

Od svih kemičara, on mi je najdraži, stoga sam istinski bila sretna što sam u gradu

i nadala sam se da postoji kakav muzej posvećen njegovom radu. Iako, BTW, nije rođen u ovom gradu, Mendeljejev potječe iz grada Tobolsk u Sibiru.

Ušli smo u grad gdje smo bili atrakcija skupini klinaca koji su se naslikavali na motoru i koji su nas sa odlično dobrom voljom odveli do muzeja. Nažalost, nisu uspjeli razumjeti naše pitanje je li muzej posvećen Mendeljejevu i ima li ikakve veze sa kemijom ali nije ni bitno – muzej je bio zatvoren.

Kratko smo se zadržali na obali rijeke Kama

i zapravo shvatili da smo oko 100 km od Urala. Sve oko nas postajalo je gradualno brežuljkasto, a vegetacija je počela izgledati kao kombinacija zimzelene i kulturnog bilja.

Ječma je bilo svuda oko nas. Ječma u potpunoj zrelosti i koji je jedva čekao da bude skinut.

Ovaj skakavac mi je prepriječio put i nisam mogla ne poslikati ga. Pretpostavljam, nekakva Locusta.

Kako smo prilazili šumama, kuće su postale sve šarenije.

Ništa neobično, vjerojatno boje dobro dođu zimi, dašak optimizma u dubokom snijegu nije naodmet.

Spavali smo oko 15 km od grada Agriz, na pokošenom travnjaku. Upravo pregledavam fotografije, tražeći kadar u kojemu gusta magla liježe na selo u par minuta ali ih ne nalazim.

Total: 468 km.